Plesna scena.hr

Kuća otvorena za pokret

Multimedijalna koliba, Zagreb: Propušteno, koncept Zrinka Šimičić, Dubravko Mihanović

• 
  
  Smješteno na rubu šireg centra Zagreba, Pučko otvoreno učilište (POU) spaja arhitekturu i urbanizam grada s duhom obrazovanja. Građena krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina, prema projektu Radovana Nikšića i Ninoslava Kučana, ova modernistička zgrada svojevrsni je ostakljeni, propusni labirint. Njezina propusnost manifestira se kroz edukativnu funkciju – dom je mnogim generacijama koje su se obrazovale kroz široki spektar kulturnih i obrazovnih programa, ona otvara stalni dijalog između prostora i građana, čineći je ne samo obrazovnim centrom, nego i društvenim žarištem. Ta je propusnost naglašena upravo ostakljenim vanjskim i unutarnjim zidovima, omogućavajući prirodno propuštanje svjetla i ideja. U kompleksu se nalazi i CEKAO – Centar za kulturu, koji je u početkom ovog stoljeća pružao utočište eksceni, samoorganiziranoj platformi koja je kroz svoj inkluzivan, edukativno-produkcijski model osnažila suvremeni ples. Upravo je ta inicijativa naglašavala temeljnu ideju otvorenosti – prostora dostupnog svima, bez obzira na formalne granice, te propusnosti – protoka ideja, znanja i umjetničkih eksperimenata.
  
  Ono što zgrada POU-a danas odražava je i propuštenost u fizičkom smislu – njezino zapušteno stanje simbolizira gubitak brige za jednu od ključnih ustanova koja je oblikovala obrazovnu i kulturnu scenu Zagreba. Predstava Propušteno Zrinke Šimičić i Dubravka Mihanovića, izvedena 19. i 20. studenog u Galeriji CEKAO unutar POU-a, bavi se upravo mnogostrukim čitanjima propuštanja, i svojevrsni je hommage toj građevini. Autori istražuju prostor, vrijeme i sjećanja, a u svojoj intermedijalnoj izvedbi stvaraju atmosferu koja aktivira osjetila na više razina. U maniri instalacija, izvedba ne nudi čvrsto narativno tkivo, nego posjetiteljima omogućava slobodu ulaska i izlaska, prolaska kroz prostor i vrijeme na svoj način, ostavljajući mogućnost da sami odaberu koliko će i kako participirati. Kao što zgrada učilišta sa svojim staklenim površinama otvara vidike prema vanjskom svijetu, tako i predstava otvara mogućnost kontemplacije, povratka unatrag, refleksije – o arhitekturi, prostoru, svjetlu i onome što je propušteno, ne samo u građevinskom, nego i u osobnom, ljudskom kontekstu.
  
  Autori u predstavi koriste tekst Borgesove kratke priče Asterionova kuća, čiji Minotaur iz labirinta u kojem je zatočen zagovara odbojan stav spram prijenosa znanja: „Ne zanima me što jedan čovjek može prenijeti drugom.“ Zgrada Pučkog otvorenog učilišta simbolizira upravo suprotnost – ona je kuća svjetla, mjesto koje prenosi znanje, otvara vidike i omogućuje slobodan protok ideja, ali i ljudi. Zanimljiva je dihotomija između propuštanja kao nužnog procesa života – protoka zraka, krvi, svjetla – i osjećaja gubitka, nečega što smo propustili, što je moglo biti drugačije.
  
  Scenografski, izvedba se sastoji od manipulacije projektorima, pomicanja bijelih kubusa i reflektora što prostor čini fluidnim, mijenjajući njegovu dinamiku i doživljaj. Projekcije, koje uključuju povijesne i aktualne fotografije zgrade (Jasenko Rasol), ali i prirodne motive, poigravaju se sa staklenim površinama, refleksijama i lomljenjem svjetla, pružajući publici doživljaj propuštanja kroz zidove i prozore zgrade, kao i metaforično kroz vrijeme i prostor povijesti. Ta prozirnost arhitekture, njezina propusnost, uspostavlja gotovo eteričnu vezu između vanjskog i unutarnjeg svijeta, dok suptilni pokreti plesačica – koji su nježni, ponekad gotovo neprimjetni (Danijela Renić i Zrinka Šimičić) – dodatno naglašavaju ideju nenametljivog prisustva, prolaznosti i prolaska kroz prostor.
  
  Zvukovni sloj, temeljen na snimljenom tekstu koji čini kontinuiranu podlogu vizualnom, stvara dodatnu dimenziju doživljaja. Tekst nije linearna naracija, nego zasićena mješavina raznih motiva, citata i misli, od Borgesovih rečenica, preko osobnih sjećanja izvođačica, do refleksija o propusnosti znanja i svjetla. Gust tekstualni sloj izvedbe pridonosi osjećaju kognitivne preplavljenosti. Tekst, prepun dislociranih misli, filozofskih uvida i intimnih refleksija odjekuje kroz prostor. Gledatelj ne može uhvatiti sve misli u potpunosti, baš kao što ne može zadržati cijeli spektar svjetla koje prolazi kroz staklene zidove zgrade — sve propuštamo kroz svoja tijela, birajući što ćemo upiti, a što otpustiti.
  
  Gledajući predstavu, gotovo je nemoguće ne primijetiti stalni pokret, dinamiku svega što se odvija: pomicanje projektora, prolazak plesačica kroz prostor, izmjenu svjetla i sjena. POU i jest kuća otvorena za pokret, koja je i samoj plesnoj sceni u jednom periodu bila dom, ali i kuća koja kroz obrazovanje pokreće cijelu zajednicu. Propušteno je multisenzorni komentar na propusnost u svakom smislu – vizualnom, emotivnom i intelektualnom, a izvedba uspijeva dotaknuti publiku na suptilan, ali pamtljiv način. Skreće pažnju na to da između slojeva betona i stakla, POU ostaje simbolom jednog prošlog vremena, ali i prostorom koji čeka na revitalizaciju, na nove generacije koje bi u njemu ponovno pronašle svoju inspiraciju i priliku za obrazovanje i umjetničko stvaranje.
  
  © Jelena Miheličić, PLESNA SCENA.hr, 4. listopada 2024.
  
  Propušteno
  koncept i tekst Zrinka Šimičić i Dubravko Mihanović
  fotografije Jasenko Rasol
  ples Danijela Renić i Zrinka Šimičić
  glazba i zvuk Hrvoje Nikšić, grafičko oblikovanje Vanja Cuculić
  produkcija Multimedijalna koliba u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem Zagreb
  Projekt je realiziran uz podršku Grada Zagreba.

Piše:

Jelena
Mihelčić