Plesna scena.hr

Zabavni vrtlog

Karusel – tamo gdje tu je, autori i izvođači: Darko Japelj i Silvia Marchig

• U uobičajenom okruženju Teatra &TD, odnosno Kulture promjene Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, inače riječka plesna autorica i pedagoginja Silvia Marchig ostvarila je novu predstavu Karusel – tamo gdje tu je, ovog puta u suradnji s izvrsnim izvođačem i glumcem Darkom Japeljom, kojega smo već gledali u plesnim projektima – primjerice Irme Omerzo i MARMOT-a ili Plesnog centra Tala. Produkcijski, predstavu kao i prethodnu Ekshibiciju Silvia Marchig ostvaruje pod imenom Kik Melone.
  
  Premda je semantički neispravan u dijelu "tamo gdje tu je", naslov predstave upućuje na motiv vrtuljka ili neformalno ringišpila (karusel, od franc. carroussel, vrtuljak), odnosno vrtnje, putovanja oko fiksne točke u krug. Izvođači to najprije realiziraju fizički doslovno, polako se i simultano okrećući oko svoje osi, u crnim bezizražajnim opravama da bi uskoro krenuli svaki u svoju jednako bezizražajnu seriju pokreta s učestalim ponavljanjem riječi "no".
  
  Zatim počinje putovanje kroz nove i nove, kako autori navode "kazališne iluzije". Vrlo malim scenskim pomacima, primjerice kostimografskim elementom ili glazbom, autori nas brzo i spretno vode i zabavljaju kroz različite općekulturne, filmske i tko zna kakve sve reference transformirajući se iz protagonista kaubojskih plesnjaka u likove njemačkih, talijanskih i španjolskih filmova, čiji su zajednički elementi ironičnost, pretjerana teatralnost i homoseksualno ponašanje.
  
  Japelj tako čitavo vrijeme nosi upečatljivu crnu periku u stilu Freddiea Mercurya s crvenim ružem, da bi kasnije odglumio ulogu transvestita. Marchig najprije navlači ženske kaubojske čizme, da bi kasnije iscrtala tanke zavodničke brčiće, navukla šeširić i crne naočale ili pak ljubavnički i erotski zavijala za nekim ženskim likom. Kasnije čak izmamljuje i spontani aplauz publike izvodeći energične muške flamenco ritmove stopalima o pod. Njihova finalna transformacija jest Japeljevo skidanje perike i Marchigino utrljavanje crnila na lice te zajedničko lijeganje ,čime se vrtuljak zaustavlja i putovanje prestaje.
  
  Premda je ovaj jasan, zabavan i spretno izgrađen vrtlog, prepun iluzija kojima nas autori izlažu, zapravo izvođačka svakodnevica, dakle mnoštvo identiteta u koje se oni uvijek iznova uvlače ali se njima i osobno izlažu, cijeloj priči, kako bi bila do kraja zaokružena, ipak nedostaje jače izražen stav ili odnos prema ponuđenoj temi.
  
  © Jelena Mihelčić, KULISA.eu, 18. siječnja 2009.

Piše:

Jelena
Mihelčić