Plesna scena.hr

Tiho razumijevanje duša

25. MBZ: Sho-bo-gen-zo / Vidoviti putovi koreoglazbeni projekt Józsefa Nagya, ZKL, 25. travnja 2009.

• 
  József Nagy (ili bismo mu ime trebali pisati Jožef Nađ – kao u rodnoj mu Kanjiži?) jedan je od rijetkih europskih umjetnika čije djelo i rast imamo privilegiju pratiti od samih početaka. Bio je više puta gost Tjedna suvremenog plesa, Festivala svjetskog kazališta, a 25. travnja 2009. nastupio je i u okviru zagrebačkog Muzičkog biennala. Mađar iz Vojvodine, dakle, bliskih nam korijena i arhetipa, Nagy je pjesnik i mistik koji ne odustaje od tijela kao materijalizacije duha; tog osnovnog, jedinstvenog medija prepunog značenja. Njegov je teatar, shvatili ga mi kao plesni ili, točnije, teatar pokreta, i dalje nadahnuti poetski ritual unutarnjeg dubljenja.
  
  Sho-bo-gen-zo (što je kao naziv predstave kompromisno prevedeno Vidoviti putovi) je sveta knjiga japanskog budizma i znači: riznicu u kojoj se drži najviša, najšira, najdublja istina, bit dharme, Budina svijest; odnosno cijeli svemir, sve što postoji. Mudrost zena, osviještenog bivanja, nesumnjivo utječe na Nagyev europski duh sklon tuzi prolaznosti i čežnji spoznaje. S druge strane, tu je i njegova fascinacija tradicionalnim oblicima japanskog kazališta kao što je no-drama i kabuki, kazališnim ritualom u kojem glazbenici na sceni prate radnju i izvođača, pa je Sho-bo-gen-zo koreoglazbeni projekt, komorna ljudska drama utjelovljena kroz prisutni instrumentarij četvero izvođača pažljivo usredotočenih jedni na druge. Nagy i Cécile Loyer plešu, oblikuju, uprizoruju događaje, stanja i situacije uz pratnju, ili vodstvo, kako se u kojoj situaciji čini, dvoje glazbenika: Joëlle Léandre na kontrabasu i Ákosa Szelevényija uz udaraljke i puhačke instrumente.
  
  Početak, neka vrsta prologa, je iznenađujuća, slikovita posveta starom duhovnom Japanu: plesačica u liku i pod nō maskom lijepe žene i moćni mitski samuraj; ratnik svjetlosti ili simbol svete knjige, drevnih zapisa koji uče metodu nalaženja unutrašnje slobode, na trenutak preobražen u mačku zaigranu kuglicom ugljena. Nakon njihova izlaska, uvlačenja u središnju crninu kazališnog zastora, na dvije poput papira bijele plohe (sve je u simetriji, čak će i središnji crni zastor dobiti par u obliku malog zastora kazališta lutaka) uz zvuk nalik kapanju projiciran je video Ivana Attile. Kao da poput tinte crne kapi padaju i lagano se rasplinjuju u neobičnim, apstraktnim oblicima. Prizvani u taj prostor ulaze izvođači: muškarac i žena, ozbiljni, zamišljeni, neke zapretene čežnje omeđene tijelima jednako odjevenim u crna jednostavna odijela. Impulsi prolaze tijelima izlazeći u nijansiranim efortima, koji daju naslutiti izmijene stanja i doživljaja. Ili pak imaju neke radnje koje u odnosu sa začudnom, znakovitom ili nadrealistički nabacanom rekvizitom bude sjećanja, asocijacije, prepoznavanja teško prevodiva u riječi.
  
  Njihova priča nije logična ili narativna, ali je doživljajno bliska i intuitivno naslutiva u potrazi duša za tihim razumijevanjem.
  
  © Maja Đurinović, KULISA.eu, 27. travnja 2009.
  

Piše:

Maja
Đurinović