Plesna scena.hr

Svjetlosna pravila igre

Udruga profesionalnih plesnih umjetnika PULS (u suradnji s 25. Muzičkim biennalom Zagreb): 0 IX III/XC-LX-XC, kor. Katarina Đurđević

• U okviru 25. muzičkog biennalea Zagreb izveden je multimedijalni plesni performans naziva 0 IX III / XC-LX-XC autorice Katarine Đurđević, suosnivačice i umjetničke voditeljice Udruge profesionalnih plesnih umjetnika Puls. Radi se o svojevrsnoj prilagodbi predstave 093/90-60-90 premijerno izvedene prošle godine, jer se na prvi pogled radi o istom uratku, no jedini su zajednički elementi samo scenografija i naziv, koji je za ovu prigodu ispisan rimskim brojevima. Performans je za vrijeme Biennala izveden u predvorjima Kina Europa i Teatra &TD.
  
  U skladu s posebno aktualnom temom 25. muzičkog biennala Umjetnost-Politka, performans ilustrira međuovisnost plesača i politike unutar koje djeluje. Izvođačice Katarina Đurđević i Tamara Curić ulaze u interakciju s instalacijom Igora Pauške, već viđenom u spomenutoj predstavi iz 2008, a radi se o kvadru čija je gornja ploha podijeljena na nekoliko kvadratnih polja. Dodir osvjetljava pojedino polje (u stilu glazbenog videa Billie Jean Michaela Jacksona), a instalacija je ujedno i jedini izvor svjetlosti. Zvučnu podlogu skladatelja Roberta Nappholza čini na licu mjesta izrađena mješavina zvukova odnosno šumova, koje stvaraju same izvođačice s ponegdje ubačenim citatima iz medija.
  
  Kretanje izvođačica ograničeno je prostorom instalacije, ali je njime ujedno i potaknuto, jer one istražuju mogućnosti pokreta koje nametnuta im instalacija zapravo otvara. Tako maksimalno iskorištavaju pokret, primjerice unutar samo jednoga polja ili oko instalacije pa sve do kombinacija kretanja svim poljima. Uvijek postoji zadano pravilo, uzorak prema kojemu je dopušteno plesati. Tako je u jednom trenutku izvedbe kretanje izvođačica po poljima upravljano pravilima kretanja šahovskih figura. Pritom svaki izlazak iz polja ostaje nevidljiv, u mraku, a svaki pokušaj kretanja unutar polja dobiva svoj komadić svjetlosti.
  
  Postavljeni okvir izvedbe performansa implicira ograničenja koja na plesnu umjetnost postavlja kulturna politika, ali je možda još zanimljivije kako izvedba na vrlo jednostavan način pokazuje mogućnosti prilagodbe ljudskog tijela na prostorna ograničenja, odnosno simbolički, mogućnosti prilagodbe čovjeka na nametnuta pravila igre i pronalaženje vlastitog mjesta pod suncem. Osim toga, ono što nastaje kao produkt i što nam se na ovaj način daje na uvid a inače je nedostupno, jest zvuk – proizvod plesa, odnosno reakcija plesačkog tijela koje je inače šutljivo. Nastaje koncert čiji su instrumenti plesačka tijela s vlastitim odgovorom na ograničenja. 
  
  Naslov performansa, kako objašnjava autorica, ključ je za razumijevanje njegove povezanosti s temom Biennala. "Razlog što je (naslov) u rimskim brojevima je to što u rimskom zapisu ne postoji broj 0 i tu sam napravila poveznicu s temom Umjetnost-Politika, jer koncept nule u umjetnosti isto tako nije prihvatljiv. Odnosno, umjetnost koliko god se trudi biti izvan politike, ne može biti jer ne može raditi u ništavilu, tj. u nuli. Brojevi 90-60-90 su mjere, kako znamo, savršene žene, koja u biti u stvarnosti ne postoji. Isto tako sve političke opcije predstavljaju se kao idealne dok ne postanu izabrane političke opcije i te se mjere tada mijenjaju." (iz intervjua s autorima objavljenog na internetskim stranicama Biennala)
  
  Moje je pitanje je li moguće šum koji nastaje u komunikaciji zamijeniti dijalogom kojemu je cilj obostrano razumijevanje strana, u ovom slučaju plesa, ali i politike?
  
  © Jelena Mihelčić, KULISA.eu, 3. svibnja 2009.

Piše:

Jelena
Mihelčić