Iznimno iskustvo

7. Queer Zagreb festival: Boléro Variations, koncept i koreografija Raimund Hoghe

  • Boléro Variations, koncept i koreografija: Raimund HogheRaimund Hoghe jedan je od najcjenjenijih koreografa i plesača današnjice. Novinar, zatim dugogodišnji dramaturg Pine Bausch, naposljetku samostalni koreograf i plesač te autor brojnih publikacija, zagrebačkoj je publici poznat s Queer festivala predstavom Swan Lake, 4 Acts. Ono što Hoghea odvaja od većine plesnog svijeta njegovo je specifično tijelo malog rasta i iskrivljene kralješnice, koje je upravo suprotno od očekivanog mladog, virtuoznog i svemoćnog tijela plesača. Sa svojom trupom bavi se antologijskim djelima baletnog repertoara. Osim Čajkovskog na scenu je postavio Posvećenje proljeća i Poslijepodne jednog fauna, promatrajući kanonizirane klišeje utemeljene u ovim djelima iz vlastite pozicije onoga čije je tijelo, a time i pogled na svijet – drukčiji.

    Centralno mjesto predstave varijante su Ravelovog Boléra, kao i drugi boleri te popularne pjesme sličnog emocionalnog naboja koje uvlače emociju i radnju u minimalistički pokret. Drugi glazbeni lajtmotiv još je jedan Ravelov ples – Pavana za umrlu infantkinju, nježna i prozračna ritmična glazba, potpuno suprotna vrtoglavoj atmosferi Boléra.
    Boléro Variations, koncept i koreografija: Raimund Hoghe
    Gledati Boléro Variations zaista je izuzetno iskustvo. Predstava traje preko dva sata, a odvija se na ogoljenoj sceni, u polumraku u kojoj se plesači pojavljuju poput prikaza. Izlaze iz gledališta, borave na rubovima scene. U svjetlo ulaze polako, gotovo usporeno, s dominantnom radnjom hodanja. Repetitivna koreografija očišćenog pokreta svedena je na najvažnije, na esenciju – na gestu i na trajanje. Ansambl od petoro plesača, među kojima je i sam Hoghe, i jedne plesačice igraju svoje verzije bolera, koje djeluju poput rasutih komadića sjećanja utopljenih u dugotrajne prazne hodove i mirovanja. Poput zgusnutih vrhunaca emocija ili slika koje čine sjećanje i snova. Svaki je zatvoren u svom svijetu, u vlastitoj gestici koja je odraz osobnog iskustva i krhotina poznatih koreografija. Svaki i najmanji pomak, čak stajanje i hodanje, minuciozno su izrađeni, poput rituala ili ceremonije.
    Boléro Variations, koncept i koreografija: Raimund Hoghe
    Nakon uvodnog polaganog ophodavanja scene koji izvodi sam Raimund Hoghe, središnji ulazak u predstavu zvučni je zapis s komentarima, pljeskom i ocjenama izvedbe Boléra legendarnog britanskog klizačkog para Torvill&Dean. (Zanimljivo je da se i Barbara Matijević u I am 1984 referira na ovu izvedbu.) Tako Hoghe postavlja prvi dio, svoje približavanje virtuozitetu, strasti, ljubavi, ali i manipulaciji, svemu što fascinantni Ravelov crescendo predstavlja.

    Boléro Variations, koncept i koreografija: Raimund HogheU drugom se dijelu otvoreno pojavljuje bol, naličje plesa ili društveni kontekst koji samo određenima dopušta pravo na život i snove. Tako u gestama plesača vidimo izvrnute, skvrčene zglobove, a sam Hoghe skida košulju pokazujući svoj deformitet, dok mu drugi plesač polagano lijepi na rame komadiće zavoja, koji osušeni ostaju u obliku ramena te ih prenosi na svoje koljeno. Hoghe zatim zakapa svoje cipele u mali humak od šljunka, polagano, precizno, distancirano. Umjesto komentatora umjetničkog klizanja i ovacija trostrukom axlu, čujemo svjedočanstvo violončelistice Anite Lasker-Wallfisch koja je preživjela Auschwitz zahvaljujući glazbi, svirajući u ženskom orkestru logora.

    Boléro Variations, koncept i koreografija: Raimund HogheI tu nas Raimund Hoghe dovodi do svoje varijacije Boléra; izvodi je petorica muškaraca, golih do pojasa (kostim kao i kod Béjarta). No ovaj puta, cijeli je bolero u monotonoj vrtnji na koljenima, pognutih leđa i ispruženih ruku ispred sebe (kod Béjarta je amblematska poza ispružene ruke s istegnutim dlanovima prema van i podignuta glava), koje se polagano rašire do visine ramena. Nema ekstaze, euforije, nema crescenda, tek lagano pulsiranje samog Hoghea, a sve se dešava iza humaka od šljunka i nakon svjedočanstva Anite Lasker-Wallfisch. Glavni plesač nije niti Maya Plisetskaya niti Jorge Donn, već sam Hoghe, čija kralješnica u ovom položaju čini nevjerojatni oblik.

    U polaganom trajanju i miru, disciplini izvedbe, asocijativno preciznoj koreografiji i iznimnoj dramaturškoj konstrukciji, Boléro Variations, premda temeljene na traumi, kako osobnoj tako kolektivnoj, neočekivano su lirska i poetična predstava. I zaista izuzetno gledateljsko iskustvo.

    © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 7. svibnja 2009.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji