Plesna scena.hr

Između mikrofona i balona

7. Queer Zagreb festival: I'm not Here or the Dying Swan (Nisam ovdje ili umirući labud), koncept i režija André Masseno

• Uistinu je bilo teško, zapravo nemoguće stati na scenu nakon čarolije plesnog teatra Raimunda Hoghea i sjajno pomaknutog, drugačijeg Ravelovog Bolera. Osobito stoga što je brazilski koreograf, plesač i performer André Masseno, koji je nastupio u srijedu 6. svibnja u Teatru &TD, kao početni motiv odnosno predložak također uzeo antologijsko djelo svjetske baletne baštine: Smrt labuda Mihaila Fokina – ekspresivnu poetsku baletnu minijaturu koja je ostala sinonimom Ane Pavlove. Međutim, Masseno ostaje potpuno na površini, u pretencioznoj samodopadnoj igri od koje vidimo samo poze i slike izrađenog muškog tijela među bijelim balonima.
  
  Baloni jesu zanimljivi i točni u svojoj bjelini i lakoći, asocijaciji na ideal balerine, ali to nije dovoljno. Naime, nije jasno u kom smjeru ide autorski koncept i u krajnjoj liniji angažman. Fokin – labud – Pavlova? Delikatan je i silno složen odnos koreografa i plesača, posuđenog tijela i utjelovljene ideje. S druge je strane fenomen umjetničke fascinacije labudom, mitskom pticom božanske svjetlosti, ali i simbolom iskonske spolne žudnje. Prema Bachelardu, labud u mitologiji ima dvojako značenje: žensko konteplativno i muško djelujuće, ali i hemafroditsko u smislu stapanja. Za autora koji se, prema programom navedenom razgovoru, bavi poviješću plesa i seksualnog roda, bile su otvorene brojne mogućnosti.
  
  Smrt labuda bio je slava ali i usud Pavlove. Na svojim beskrajnim turnejama po cijelom svijetu, morala ju je plesati uvijek i svuda. Morala je stalno umirati, sve do prerane smrti. Danas više ne pamtimo samo treperenje Pavlove; uz bezbroj ozbiljnih i komičnih inačica i travestija, tko ne poznaje suvremeni, dubinski pomak u pristupu i simbolici bijele ptice (iz Labuđeg jezera) Matthewa Bournea?
  
  S treće strane – vratimo se Pavlovoj i Fokinu – riječ je o revolucionarnom periodu u povijesti baleta. S jedne strane političkom, kada Pavlova i Fokin predvode štrajk članova Carskog baleta, s druge umjetničkom: nakon gostovanja Isadore Duncan, sigurni su u budućnost drugačijeg, novog baleta: tehnički jakog ali istovremeno osjećajnog i ekspresivnog. Fokin radi antologijska djela koja će proslaviti / ili biti proslavljenja Pavlovom, Nižinskim, Karsavinom, a Djagiljev vizionarski kreće u osvajanje Europe.
  
  I tako dalje. Masseno je načeo neobično inspirativnu temu, krenuo u nešto vrlo složeno i zanimljivo, ali i prebrzo zapeo negdje između mikrofona i balona.
  
  © Maja Đurinović, KULISA.eu, 9. svibnja 2009.

Piše:

Maja
Đurinović