Plesna scena.hr

Razorni Pariz

7. Queer Zagreb festival: Paris, koncept i koreografija Ivo Dimčev

• Pariz je za mnoge mjera ljubavi, grad svjetla i ruža, umjetnosti i mode. No na Queer festivalu gledamo jedan drugi Pariz: onaj koji je mjera nijemosti, nevidljivosti i traume. Ivo Dimčev, bugarski izvođač, koreograf i skladatelj poznat po radikalnom tjelesnom teatru, nakon izvedbe izrazito uspješne solo predstave Lili Handel na Queeru 2007, vraća se u Zagreb predstavom Paris, ovaj put u ulozi autora. Na sceni je Christian Bakalov, plesač Troubleyn kazališta Jana Fabrea. Poznato je kako Fabreovi izvođači idu do krajnjih tjelesnih i emocionalnih granica, pa je tako dvojac Dimčev – Bakalov zaista razoran.
  
  Paris je solo nastao u Parizu upravo za Bakalova, koji tamo živi dvadesetak godina. Predstavu su radili na temelju vlastitih iskustva Pariza, kao i ostalih suradnika na projektu. Ta su iskustva s druge strane pariške čarolije, pa kao podnaslov predstave čitamo Im in the center of the city, confused, on the edge of a suicide, Im a monument.
  
  Predstava je sastavljena od niza scena, od kojih svaka prikazuje stanje krajnje traume u kojem se nalazi pojedinac, u ovom slučaju bugarski imigrirat, mladić i plesač. Vođen potrebom za uspjehom i priznanjem, a suočen je s vlastitim ne-pripadanjem, ne-artikuliranošću, sa svojom drukčijom fizionomijom, i na kraju s emocionalnim i tjelesnim slomom. Protiv toga se bori ironijom i silinom vlastitog ogorčenja i bijesa. Ovakve slike i osjećaji poznati su svima koji su, da bi došli do svojeg umjetničkog, političkog ili osobnog glasa morali napustiti mjesto kojemu po rođenju pripadaju, izgubiti vlastit jezik, ime i identitet te pokušati preživjeti u nekom drugom geografskom i društvenom okruženju. Taj prijelaz, to stanje vlastite dvostruke nijemosti, ali i otpor toj situaciji, donosi Paris Ive Dimčeva.
  
  Silina izvedbe leži u trajanju svake scene odnosno svake tjelesne situacije koju izvođač igra točno onoliko (pre)dugo koliko je potrebno da iziđe iz okvira uobičajenog scenskog vremena. Tim se produženim trajanjem dovodi do granice, a time i prenosi realnost traume. No Paris ipak ne izlazi iz okvira teatra. Njegova brutalnost leži u samoj izvedbi i u snažnoj vizualnosti, u asocijacijama, u blizini publike. Ne prelazi granicu kože, na napada nepotrebno bolom.
  
  Iz scene u scenu Bakalov ide iz jedne rubne situacije u drugu, bez predaha. On je spodoba u crnoj kapi i jakni koja laje nerazumljivim jezikom, potom se zacrnjenog lica pretvara u živu fontanu, u neobarokni spomenik s kojega kaplje voda i u čijim se sjenama dešavaju stvarne drame. Zatim posipava mokru scenu crvenom bojom i pretvara se u tijelo puno rana koje doslovno pliva u vlastitoj krvi, s francuskom zastavicom koja vijori iz stražnjice. Potom iskrivljenim falsetom, na engleskom (svačijem i ničijem jeziku) prepričava kako je "uvijek htio imati solo i kako je sretan što je Ivo ovo napravio baš za njega, mada za solo moraš i nešto – žrtvovati". Završava u krvavoj, mokroj odjeći, prljavog lica, sjedeći na rubu scene, pokušavajući se sabrati, rukom urediti kosu.
  
  Chrisitian Bakalov izvođač je koji nevjerojatno transformira tijelo, iz teškog, tromog lika besprizornog, u savršeno izrađene geste klasičnog baleta ili drastičnu koreografiju samokažnjavanja. Posjeduje i onu performersku ludost kojom unatoč samodestruktivnoj izvedbi uspijeva zadržati otvorenost i komunikativnost.
  
  Paris na vrlo dojmljiv način prenosi osobnu traumu imigranta, stapajući je s kritikom francuske pompoznosti narcizma i ksenofobije. No Paris prvenstveno izgleda kao erupcija borbe za vlastiti integritet, kao projekcija mogućnosti vlastitog sloma, kojom Dimčev i Bakalov stvaraju siloviti tjelesni teatar.
  
  © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 12. svibnja 2009.

Piše:

Iva Nerina
Sibila