Plesna scena.hr

Bivanje kao takvo

Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život, Zagreb: Drago mi je što vas vidim, autorski projekt Ksenije Zec

• Prije dvije godine Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život prvi je put izašlo s plesnokazališnom produkcijom. Autorski projekt Ksenije Zec, uz dramaturga Sašu Božića, Nos vamos a ver s punim je pravom privukao pozornost publike i kritike; ne zbog egzibicionizma ili sućuti spram izvođača, nego zato što je ponudio novo, toplo, naizgled jednostavno kazalište koje provocira zbilju i društvenu konvenciju na osobit način. Drago mi je što vas vidim, nova predstava iste autorske (uz Zec i Božića, tu su ponovo glazba Damira Šimunovića, scena i video Igora Pauške i kostimi Zdravke Ivandije) i izvođačke ekipe (tek s izmjenom gostujućeg glumca: u novom projektu ne nastupa Živko Anočić nego Marko Makovičić), nastavlja igru osobnih istraživanja, bavljenja trajanjem, bivanjem kao takvim, i jednostavnim supostojanjem uz druge, podjednako neambiciozne kolege na kazališnoj sceni. Sceni koja istrošenom prazninom golih zidova, i dalje nalik cvjećarnici znamenite grupe TNT, naglašava pripadnost medijski nezanimljivom i neuzbudljivom društvenom rubu, da ne kažemo kulturnom podzemlju.
  
  Na početku predstave obitelj na sceni gleda televiziju, na kojoj je nešto slično forumu. Riječ je o samim izvođačima koji, jedan po jedan, govore o svojim iskustvima i daju osvrt na predstavu koju ćemo vidjeti, navodeći razloge za i protiv koncepta Ksenije Zec. Dejana Biondić, Maja Marjančić, Anita Matković, Marijo Glibo, Vojin Perić i Makovičić kao Srđana, Vanja, Lela, Glibo, Jerko i Viktor, grupica su rodbinski ili već nekako povezanih ljudi okupljenih u iščekivanju odnosno priređivanju večere. Iz različitih realnosti i fascinacija (kako osobnih tako i zadanih/odabranih tekstualnih predložaka) s jedne strane kao da ne uspostavljaju pravu komunikaciju, a s druge je zapravo nevažno o čemu se priča jer se kao obitelj razumiju. Znaju tuđa osjetljiva mjesta i gdje treba piknuti da zaboli. Miješaju se stvarna iskustva izvođača i citati koje izgovaraju likovi. Čekanje (večere) prekidaju neočekivani, uglavnom nepovezani tekstovi koji ipak tvore zajedničku atmosferu. Dogodi se odlazak u pokret, kao neko uranjanje u vlastito tijelo koje se onda pokrene i izroni u neko drugo stanje. Ples je pojedinačni izbor, kao reakcija, unutarnje povlačenje ili pak zajednička igra kontakta, podrške i prijenosa energije. Ili jednostavno igra, hvatanje zajedničkog koraka.
  
  Autoironija i kazalište apsurda ponovno su najavljeni naslovom. Nos vamos a ver, što u prijevodu znači Vidimo se, kao i fraza Drago mi je što vas vidim poziv su na druženje, poziv koji nesumnjivo sadrži i provokaciju, distancu, oprez. Ono što muči i goste u ovim predstavama, kao i one u publici. Zašto sam došao u Kazalište slijepih i slabovidnih? Da im pružim podršku, jer sam prijatelj; jer sam human i samilostan; jer me zanima predstava; jer općenito imam potrebu za nekim drugačijim kazalištem; jer volim pomak u kojem je jednako logično da slijepac glumi osobu koja vidi, kao što glumac koji vidi može glumiti slijepca? Teško da postoji jedan odgovor. Ali progledati se može na više načina.
  
  © Maja Đurinović, KULISA.eu, 17. svibnja 2009.

Piše:

Maja
Đurinović