Plesna scena.hr

Poetičan spoj dvaju klasika

Vipassana, vidjeti stvari kakvima one uistinu jesu, kor. Maja Drobac, Velika Gorica

• Već samim nazivom Vipassana, vidjeti stvari kakvima one uistinu jesu Maja Drobac upućuje na pristup plesu kroz duhovni aspekt; vipassana je naime, ime drvene budističke tehnike meditacije. Kako se rad temelji na autoričinom iskustvu boravka u Indiji gdje izučava bharatanatyam, iskustvo plesanja je prikazano kao duboko transformirajuće, kao ono kojim se stremi prema saznavanju istine. Vipassanu možemo doživjeti i kao autoričin osobni odgovor na suočavanje s sukobima i kontrastima Indije, kao destinacije tragatelja za duhovnim iskustvima, mjestom istinske pobožnosti i blizine bogova, a istodobno i mjestom postkolonijalne traume, siromaštva, ljudskog poniženja.
  
  Autorica sebe plesački postavlja u spoju dva klasična plesa: klasičnog baleta koristeći većim dijelom izvedbe baletnu špicu i bhartanatyam plesa kroz prepoznatljive elemente uglavnom ruku i lica. Na taj način pomiruje te dvije naizgled nespojive forme, stvarajući vrlo zanimljiv koreografski predložak, koji, valja istaknuti, i odlično izvodi. Ozračje koje Vipassana razvija dubokog je poštovanja prema plesu, kako Zapada tako i Indije, te je sam ulaz u predstavu replika indijskog rituala posvećivanja plesnog prostora i zahvale bogovima, prosipanjem ružinih latica po prostoru plesa.
  
  Početkom predstave Maja Drobac se smješta unutar projekcije šume, kao biće koje je ovdje i sada, kao biće prirode, sjedinjeno s vlastitom sjenom, slobodno od same sebe. Auto-refleksivna, simbolički gusta poezija same autorice integralni je dio rada, koji pruža novi sloj za praćenje pokreta i dramaturgije Vipassane.
  
  U slijedećem segmentu u izvedbu ulaze fotografija suvremene, siromašne i opustošene Indije (autor Srikanth Kolari), a paralelno s njihovom projekcijom plesačica igra snažnu scenu u kojoj zauzima simbolične poze najmoćnijih hindu bogova koje se nakon nekoliko trenutaka urušavaju. Iz prvog sukoba pomirivanja dvaju plesnih formi autorica ulazi u puno dublji sukob, onaj propitivanja vjere, religije, smisla egzistencije same.
  
  Skidajući špice nastavlja bosonoga u polu mraku dramatičnu igru trčanja i padanja, dok scenom glasno odjekuje jedna od najmoćnijih, najljepših i najpoznatijih stihova-molitvi drevnih Upanišada.
  
  Maja Drobac je u Vipassani ušla u vrlo zahtjevno područje eksplicitnog progovaranja o temeljnim temama postojana, koje je, iskrenom predanošću i izravnim pristupom, uspjela postaviti na scenu poetično i zanimljivo. U tridesetak minuta koliko traje, kroz fuziju medija na sceni pratimo zaokruženu cjelinu lijepih i promišljenih scenskih slika koje bi, jednostavno rečeno, bilo šteta dalje ne razvijati bilo u koreografskom, poetskom, filmskom, vizualnom ili scenskom mediju. Maja Drobac materijala za daljnji razvoj očito ima.
  
  © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 1. srpnja 2009.

Piše:

Iva Nerina
Sibila