Laura Arís španjolska je plesačica i koreografkinja s osmogodišnjim stažom u Ultima Vez, trupi Wima Vandekeybusa, poznatoj po plesu visokog rizika i ekstremne tjelesnosti. U Zagrebu je u ožujku, na poziv Snježane Abramović Milković, održala radionicu za profesionalne plesače, a na nadolazećem Festivalu plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčenatu predstavit će se vlastitim radom La era de los cosmonautas.
Radionica koju ste održali u ožujku u Zagrebu nije bila vaš prvi posjet glavnom gradu Hrvatske?
Ne, u Zagreb sam prvi put došla krajem 1996. kao članica španjolske trupe Lanònima Imperial. Radili smo koprodukciju sa Zagrebačkim plesnim ansamblom Prepoznavanje krajolika, premijerno izvedenoj u ZKM-u, a potom smo gostovali u Sarajevu i Bareceloni. Bilo mi je tada osamnaest godina i moj prvi profesionalni posao. Jedva sam govorila engleski. Bilo je vrlo intenzivno iskustvo. Učila sam od jutra do mraka, ne samo u dvorani. Recimo, većinu kulinarskih vještina naučila sam od zagrebačke plesačice s kojom sam dijelila stan. U Zagrebu sam prvi puta vidjela i snijeg. Sve je bilo bijelo… i vrlo hladno.
Radionica koju ste održali bila je namijenjena profesionalnim plesačima. Na čemu ste najviše radili?
Naglasak radionice je na korištenju središta tijela kao izvora moći. Istraživali smo tjelesne mehanizme koji nam omogućavaju izvoditi tjelesno ekstremno zahtjevne stvari, istovremeno štiteći tijelo od ozljeda.
Možete li opisati svoj razvoj kao plesačice i koreografkinje?
Studirala sam na Institutu za ples i koreografiju u Barceloni, gdje sam dobila nagradu za najbolju studenticu 1996. godine. Juan Carlos García, koreograf i voditelj trupe Lanònima Imperial, radio je s nama kao gost koreograf i pozvao me da mu se pridružim još prije nego što sam završila studij. No nakon tri godine preselila sam se u Bruxelles kako bih radila s Vandekeybusom. Tamo i danas živim, ali sada radim samostalno. Nisam više pod zaštitom velike trupe, što je bila osobna odluka i zasad mi je veliki izazov.
Kakvo je iskustvo raditi s Vandekeybusom?
Bila je zaista čast raditi s Wimom i ekipom. No to je zahtjevna trupa, turneje su duge. I dalje mi se sviđa taj način rada, ali nakon osam dugih godina bilo je vrijeme za promjenu. No dalje radim Ultima Vez radionice i u vezi sam s trupom.
Kakva je plesna situacija u Španjolskoj?
Danas nema više toliko novaca za ples, pa plesači rade na nekoliko projekata istodobno. Nitko više ne radi dugotrajne ugovore s plesačima. Postoji mnogo mladih koji imaju mnogo toga za reći i traže nove načine da predstave svoj rad. Mnogi sele svoje projekte izvan velikih gradova i traže mjesta gdje bi mogli raditi i preživjeti. Nadam se da će to promijeniti nešto u izgledu Španjolske scene u sljedećih nekoliko godina.
Putovati i plesati kao način života. Je li moguće živjeti za i od plesa istovremeno? Što bi trebalo učiniti da se ples digne na poziciju koju kao umjetnička forma zaslužuje?
Ples nije samo čista koreografija ili pokret niti virtuoznost. Plesači, izvođači, redatelji odnosno umjetnici imaju odgovornost komunicirati. Komunikacija je temelj i razlog kazalištu. Naša je odgovornost stvoriti predstavu koja će dodirnuti gledatelje. Oni mogu uživati ili ne uživati, ali ne smije im biti svejedno kada izađu iz kazališta. Ne smijemo zaboraviti da su došli vidjeti rezultat našeg rada, naš produkt. Kazalište ne smije biti čin sebičnosti.
razgovarala Sandra Babac, prevela i uredila Iva Nerina Sibila
© Sandra Babac i Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 11. srpnja 2009.
