Orgija tolerancije, jedna od medijski zapaženijih predstava ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara, nastala je u interkontinentalno zacrtanoj koprodukciji belgijskog ansambla Troubleyn iz Antwerpena sa njemačkim Tanzhausom Sjevernorajnsko-vestfalske oblasti iz Düsseldorfa, belgijskim kazalištem deSingel iz Antwerpena, francuskim Théâtre de la Ville iz Pariza, čileanskim Međunarodnim festivalom kazališta Santiago a Mil iz Santiaga, Peak Performances @ Montclair državnog sveučilišta iz Sjedinjenih Država te Dubrovačkim ljetnim igrama. Sve ove kazališne i festivalske kuće je na ovom projektu uspio ujediniti Jan Fabre, najznačajniji belgijski suvremeni umjetnik, ujedno i osnivač i umjetnički voditelj ansambla Troubleyn. Po vokaciji crtač, kipar, dramski pisac, koreograf, scenograf i redatelj, Fabre u ovoj predstavi potpisuje koncept, režiju koreografiju i scenografiju. Dramaturg predstave je Miet Martens koji je tekstove napisao u suradnji sa izvođačima, dok su glazba i stihovi djelo Daga Taeldemana.
Tako opsežna priprema te sudjelovanje troje hrvatskih umjetnika, Katarine Bistrović Darvaš, Ivane Jozić i Gorana Navojca, u međunarodnom ansamblu svakako je pridonijelo povećanom zanimanju publike, koja je u velikom broju pohrlila na terasu tvrđave Revelin na javni generalni pokus i izvedbe 24. i 25. srpnja.
Sam naslov predstave i letimičan pogled u programsku knjižicu nisu pripremili publiku na silovite prizore samozadovoljavanja, bičevanja i mentalnih okrutnosti koje su ubrzo uslijedile. Pretpostavljam da je namjera autora i bila šokirati publiku i suočiti je s autorovom kritikom potrošačkog društva. Kroz niz kratkih scena u stilu skečeva Montyja Pythona Fabre na duhovit način govori o našoj ovisnosti o kupovanju i zanemarivanju bitnih duhovnih dimenzija civilizacije. Tako u jednoj sceni promatramo rastezanje eura u stilu fitnes treninga, u drugoj tri trudnice na kolicima rađaju razne proizvode, u trećoj pak na sudionici fotoseanse ne prepoznaju Krista među sobom te ga ostavljaju da balansira ogromnim križem na ruci u nekoliko sljedećih scena.
Sve gadosti današnjeg svijeta, nacizam, rasizam, sadizam, toleriraju se ukoliko je njihov apologet integriran u potrošačko društvo. Od sredine predstave događanja na sceni više nisu tako mučna, nego Fabre opušta gledatelja bečkim valcerom sa šoping kolicima, postavangardnim iščitavanjem pjesme Beatlesa Come together i Navojčevim pjevanjem jazza. Za to vrijeme ostali izvođači plešu i bacaju se po kaučevima, koji Fabreu predstavljaju intimni fetišizirani prostor.
Ansambl je tako vješto vođen da je teško za pojedine izvođače reći jesu li profesionalni plesači, glumci ili performeri. U dvosatnoj predstavi iscrpljujućeg tempa osobito su se istakli naši glumci. Na kraju ostaje zagonetno kako vješti marketinški stručnjak Fabre kritizira potrošačko društvo u kojem uspješno koprodukcijski pliva i prodaje svoj proizvod.
© Jasna Čižmek Tarbuk, KULISA.eu, 1. kolovoza 2009.
