Nervoza pred predstavu, kako kod izvođača tako i kod gledatelja, posebice ako je riječ o djelu omiljenog autora, obično nestane već na samom početku predstave, pri susretu izvođača s publikom. A što ako nakon početka predstave i prvog susreta uslijedi i drugi početak i drugi susret s publikom, a za ovim i treći pa još jedan i još četrdesetak za njim. Iz prve ruke prenosim, u tom se slučaju nervoza u gledatelja produžuje na barem još nekoliko ponuđenih dramskih ekspozicija, a onda u toj gomili početaka i susreta s izvođačima gledatelj već iznađe načina kako pratiti specifičnu naraciju sazdanu od gomile nikad dotaknutih zapleta i smjernog poticaja emocija gledatelja.
Ovu neobičnu igru s tek jednim dijelom uobičajene dramske strukture Puljanima su usred ljetne sezone, a sasvim mimo brojnih ljetnih festivala, ponudili Matija Ferlin i Ame Henderson koji su se tom prilikom, nakon više projekata i godina suradnje, prvi put našli zajedno na sceni i zajedno u autorstvu. Svoju je reviju početaka izvođačko-autorski duo Ferlin-Henderson sasvim prigodno nazvao The Most Together We´ve Ever Been / Zajedno².
Predstavu autori posvećuju Rožini Ferlin i Andyju Warholu, drugom zbog očite povezanosti njegovog izabranog citata: „Pravi ljudi na pogrešnom mjestu; pogrešni ljudi na pravom mjestu“ s postavkom autora u predstavi koja sama u sebi istražuje pravi način, mjesto i vrijeme za pravi početak u podužem nizu sličnih u kojem se on uvijek iznova, kao da mu nijedan ne prethodi niti slijedi, dogodi baš kao da je prvi i jedini, baš kao da ga proživljava starica nepouzdana pamćenja, inspiracija kojoj autori ponajprije posvećuju zajedničko djelo.
Potpuno odlučni sačuvati iluziju počet(a)ka, izvođači svaki izlaz ostvaruju s podjednakom pažnjom, svaki oprezno šuljajući se na prstima do publike pred kojom nastupaju bez prethodno zarađenog umora i znoja. Poput udarca filmske klape, otvaranje vrata označuje početak ponovnog prizora stupanja dvojca u scenski prostor koji potpuno ispunjavaju – bilo uglavnom karikiranim plesnim duetima, bilo izravnim, često i verbalnim, obraćanjem publici. Postojani detalj u cjelokupnoj casual garderobi izvođača jesu naočale za sunce tamnih stakala kojima su naglašeni likovi stranaca na sceni, u pozadini koje su postrojeni iskorišteni predmeti (vješalice, kazališni zastori, tepisi, plastične cijevi, plinske boce, reciklirane limenke, golemi plastični tankovi) koji, baš poput prostora u kojem je predstava odigrana (dvorana na petom katu INK-a prvobitno namijenjena plesačima, koju je godinama zauzimala lokalna televizija), mogu označiti kreativni početak nečeg sasvim novog ili tek tuđi prostor u kojem će, ili neće, netko drugi jednom nešto započeti.
Predstava slijedi formu audicije ili revije kojom autori predstavljaju sezonske modele svoje tvrtke za početke. Nema produbljivanja ni priče ni odnosa, no to ne znači da gledatelj nije uvučen u promišljanje o počecima te sukladno tome i krajevima. Dramaturgija je ostvarena samim odabirom nizanja početaka, od uvodnih kojima publici izvođači predstavljaju svoju duhovitost, koncentraciju i preciznost u pokretu, preko onih koji pretpostavljaju ozbiljnije nastavke, pa do toplog otvaranja publici koja sama zatvara niz naizgled beskonačnih izlaza izvođača na scenu. Sukladno nepostojanju jedinstvenog početka, predstava nema niti jedinstvenoga kraja, nego se poput prethodnog nizanja početaka, nižu sasvim osobni krajevi u kojima se rješava misterij lubenice koja poput pištolja iz prvog čina na kraju mora opaliti. Kako kraja nema, nema ni početka kraja, nego je kraj predstave, slijedeći poznatu Churchillovu izjavu, prikladnije nazvati krajem početka, ili pravilnije – krajem početaka.
Kako početak neminovno otvara prostor kraju, početak predstave predviđa njezin kraj, pa je slijedom iste logike početak predstave ujedno i početak kraja iste, poput rođenja koje je zapravo početak smrti. Tako zaustavljanje u početku, u počecima, nije samo bijeg od konačnog, nego je i upečatljiva radost životu koji je moguće ispravljati, dorađivati i potpuno izmjenjivati dok god za njega i u njemu postoji nada.
Predstavom The Most Together We´ve Ever Been / Zajedno² otvoren je prostor mnogim predstavama, ali je ujedno vjerojatno zatvoren mnogim drugima koje će ostati zarobljene u svojem prvom stavku. No neupitno je da su, usklađeni u svojim kreacijama, plesači i koreografi Matija Ferlin i Ame Henderson stvorili neobičnu dramsku cjelinu te da su ponudili dovoljno ekspozicija kako bi do publike, u svoj zbrci načetih putova, zasigurno doprlo dovoljno svjetlosti.
© Nevena Trgovčić, KULISA.eu, 13. kolovoza 2009.
koncept i izvedba: Ame Henderson i Matija Ferlin
scenografija i dizajn plakata: Mauricio Ferlin
dizajn svjetla: Marko Bolković u suradnji s autorskim timom
asistentica na projektu: Claudia Fancello
producenti: Public Recordings, Ferlin, INK – Gradsko kazalište Pula
projekt financirali: Ministarstvo kulture RH, Grad Pula
premijera: 15. srpnja 2009.
