Plesna scena.hr

Gdje smo nakon deset godina

Post festum: 10. platforma mladih koreografa, Zagreb, 18. – 27. rujna 2009.

• Jubilarna deseta Platforma mladih koreografa predstavila je više starih nego mladih koreografa koji se tek trebaju dokazati. Organizatorice Tamara Curić i Larisa Lipovac (Plesni centar TALA) odlučile su povodom okrugle obljetnice osvrnuti unatrag i staviti naglasak na afirmirane autore koje smo proteklih deset godina imali prilike gledati na Platformi. Neki od tih autora iskoristili su prigodu za premijerno prikazivanje novih radova (Nensi Ukrainczyk, Roberta Milevoj) drugi su se odlučili izraziti drukčijim sredstvima, izložbom, instalacijom ili prezentacijom (Barbara Matijević, Andreja Široki, Nikolina Pristaš, Željka Sančanin), dok su treći reprizirali naslove koje ionako nemaju prilike često izvoditi ili ih nažalost nigdje ne možemo naći na stalnom repertoaru (Solo Me, Tri solistice, Autoportreti, Supersomething, OK).
  
  Platforma mladih koreografa tako je prerasla iz manifestacije, u početku samo natjecateljskog karaktera, na kojoj se svake godine bira najperspektivniji mladi koreograf u desetodnevni festival na kojemu se može naći raznolik sadržaj, od cjelovečernjih predstava preko kratkih komada koji možda još nisu trebali pred publiku do radionica, izložbi, projekcija i predavanja. Informacija za one koji ih traže ne nedostaje. Osim toga Platforma ugošćuje i inozemne mlade koreografe koje organizatorice selektiraju unutar mreže međunarodnih partnera, a posljednjih godina otvara se prostor i za medij plesnog filma i videa. Svemu tome sada još možda nedostaje vremena za otvoren dijalog između publike i autora.
  
  Što se tiče natjecateljskog dijela mladih domaćih koreografa – Break a leg, selekcijska komisija koju su činili Ksenija Zec, Silvija Marchig i Damir Klemenić, selektirala je samo dva rada. Nagradu su osvojile Ana Mrak i Darija Doždor za Redroom Sessions, predstavu o kojoj ste već mogli čitati na Kulisi. Drugi je rad autorica Martina Nevistić u koreografiji WannaB. ideju uspješno razvila na razini kvalitete pokreta, poigravajući se vrlo precizno tjelesnim manifestacijama neodlučnosti, ali je ipak pokazala manje vještine u cjelovitom oblikovanju od nagrađenih autorica. Nevistić svakako ima koreografskog potencijala na kojemu treba raditi.
  
  Platformu je premijerom otvorila Nensi Ukrainczyk, koreografkinja koja se kroz deset godina mijenjala i razvijala. U predstavi Malo citiranje Bertolta Brechta i njegova Kavkaskog kruga kredom naizgled nema prevelike veze s onime što gledamo, osim doslovna iscrtavanja krugova kredom oko izvođačica i zavežljaja (djeteta) kojeg plesačice koriste kao rekvizit. Koreografski materijal se prema riječima autorice crpi iz geometrijskih oblika kruga naspram linije, kao krajnje pročišćenih elemenata same drame, dok su njihove materijalizacije (štapovi) i simboli (pastir, vuk i ovca) uvedeni kao dodatni motivi. Ipak, temu brige i zaštite djeteta od vanjskih opasnosti, koja se čini kao jedini valjan razlog posezanja za Brechtovim tekstom, autorica nije uspjela prenijeti na scenu jer je predstava na trenutke ili previše otvorena odnosno apstraktna ili su motivi zatvoreni odnosno presnažni. Ipak, riječ je o hrabrom pokušaju autorice da uđe u nešto posve novo.
  
  Aleksandra Janeva i Ivančica Horvat izvele su kratke performanse. Janeva u Exchange Office (Mjenjačnica) gledateljima nudi mogućnost odabira niza ponuđenih kombinacija izvedbe (ambijent, kostim, glazba), stvarajući plesno djelo krojeno po mjeri samo za uski krug gledatelja, simulirajući potrošački čin s kojim međutim ne čini ništa. Horvat pak u 1979-2009 kreira svojevrsnu autobiografiju na glazbu koja je obilježila njezine plesačke početke. Ironičan prvi dio u kojemu mjeri svoje srčane električne impulse na glazbu iz Labuđeg jezera, u drugom se dijelu nastavlja glazbom Classix Nouveauxa, agresivnim ubacivanjem među publiku i kretanjem u stilu glazbe koje postepeno prelazi u zamorno teturanje.
  
  Jedna od boljih izvedbi Platforme druga je hrvatska inačica predstave Under Construction (U izradi) Jasne Vinovrški i Clémenta Layesa, predstava koju svaki put izvodi drugi plesač nakon što je samo nekoliko dana prije dobio upute za uvježbavanje koreografije. Nakon izvrsnog Pravdana Devlahovića na Tjednu suvremenog plesa o čemu ste već mogli čitati na Kulisi, zahtjevan zadatak ovaj je put preuzela Larisa Lipovac i u vrlo iskrenoj izvedbi nehotice otvorila i pitanja o položaju (hrvatskog) plesača unutar nekog koreografskog zadatka, njegovoj iscrpljenosti, predanosti i upornosti u procesu rada. Iako smo i o tome već pisali, uz Under Construction posebno bih izdvojila Tri solistice, rad Irme Omerzo u suradnji s pažljivo odabranim plesačicama potpuno različitih senzibiliteta – Zrinkom Šimičić, Robertom Milevoj i Silvijom Marchig. Rad vješto suprotstavlja živu izvedbu i film, ističući nezamjenjive karakteristike i jednog i drugog medija, a opet istančanim smislom stvarajući vrlo jasnu i dinamičnu cjelinu.
  
  Gledajući ostale radove na Platformi nameće se zaključak kako većina koreografa ponajprije ima loš osjećaj za vrijeme. Sonja Pregrad u Dishevelled (Razbarušeno), zajedno s Johannom Chemnitz, Roberta Milevoj u material248, od domaćih, ali i Thomas Lebrun kao i Dalija Aćin od stranih koreografa, izrabljuju do krajnjih granica izdržljivosti isti materijal, ali i gledateljsko strpljenje. Beskrajna repeticija bez razvoja, obrata i valjanog razloga bez obzira na začudnost pokreta (Dishevelled) ili pak sjajnu popularnu glazbenu podlogu (material248), nije opravdanje da se pred publiku izađe i predugo govori o nečemu što se moglo reći i u deset minuta. Ipak, Pregrad i Chemnitz došle su do vrlo snažnog materijala neprestane nestabilnosti, trzaja, izokrenutosti i napetosti kojeg nažalost nisu uspjele do kraja razviti i oblikovati u predstavu. Milevoj pak na nizanje popularnih glazbenih brojeva izvodi njoj vrlo svojstvenu hladnu, preciznu koreografiju, čini se iskoristivši to da ispita koliko agresija glazbene podloge može obilježiti neki neutralan koreografski materijal.
  
  Od stranih koreografa još su se predstavili Miguel Gutierrez iz Sjedinjenih Država, Sun-a Lee iz Koreje, Björn Säfsten iz Švedske i australijsko-francuska autorica Rosalind Crisp. Gutierez s Retrospective Exhibitionist, postupno scenu i tijelo puni detaljima i iskustvima i slično kao Layes-Vinovrški, ali s drugom svrhom, onom krajnje osobnom, upoznaje nas s vlastitim u tijelo upisanim nasljeđem. Sun-a Lee, izvođačica velikih mogućnosti, animalnim pokretom otvorila je vrata u neku drugu dimenziju u radu Out there i svojom magijom osvojila nagradu publike, međutim predstavu odlikuju samo zanimljiv pokret i lijepe slike.
  
  Björn Säfsten u Compact Conversations s trima plesačicama gradi pokret temeljen na sitnim pomacima od jedne do druge, slažući postepeno materijal na principu vala, gdje jedna staje, druga se nadovezuje. I Säfsten dijeli slabost manjka osjećaja za vrijeme, međutim njegova koreografija daje zanimljiv uvid u način na koji se pokret slaže i povezuje i gdje će ga idući pomak odnijeti. Neprekidna suradnja i podrška triju plesačica u kojoj se međusobno nadopunjuju omogućuje razvoj i napredak, čime koreografija na neki način idejno podsjeća na KASP-ov Pjev mladića u gorućoj peći.
  
  Platformu je zatvorila Rosalind Crisp solom dance (1) u kojemu se također bavi procesom dolaska do pokreta. Svaka izvedba je drugačija ovisno o prostoru u kojem se odvija, kroz koji se publika slobodno može kretati. Crisp improvizira pokušavajući ne ostati ni u jednom kodu predugo, neprestano mijenjati fokus i tako razvijati materijal. Na taj način autorica potpuno otvara proces kreiranja pokreta i ne zanima ju fiksiranje, čime dolazi do začudnih rješenja.
  
  Iz dodatnog programa bih posebno izdvojila i selekciju recentnog švedskog plesnog filma i videa, koja je ne samo predstavila bogatu švedsku scenu, već je dala uvid u različite moguće pristupe tom mediju. Od desetak prikazanih uradaka, kvalitetom se ističu Weightless Erike Janunger po kreativnoj uporabi medija te senzualan The Rain Pontusa Lindberga.
  
  Za kraj valja spomenuti nagrađene strukovnim nagradama UPUH-a, Zagu Živković i Festival plesa i neverbalnog kazališa Svetvinčenat.
  
  © Jelena Mihelčić, KULISA.eu, 4. listopada 2009.

Piše:

Jelena
Mihelčić