Plesna scena.hr

Pravi festivalski hit

27. Tjedan suvremenog plesa: Compagnie Thor, To the Ones I Love, kor. Thierry Smits

• 
  Belgijski koreograf Thierry Smits dvadesetogodišnjicu svoje trupe slavi doslovnim povratkom čistoj plesnoj formi i eksplozivnoj plesačkoj energiji. Nakon kompleksne predstave V.-nightmares Četiri godišnja doba u kojoj je kombinirao koreografiju, performans i multimediju, a koju smo vidjeli na 25. TSP-u, njegova trupa Thor okrenula se apstrakciji i izvođačkom spektaklu.
  
  Devet plesača afričkog porijekla na bijeloj sceni opremljenoj bijelim pravokutnim objektima, plešu na Bachovu glazbu povremeno prekidanu suvremenim soundscapeom. Ples proizlazi iz klasičnog zapadnjačkog koreografskog pristupa u kome ritam i preciznost koraka i gesti prati glazbu, a ples je forma sama. Plesači ulaze i izlaze iz preciznog prostornog dizajna u sljedovima sola, dueta, duplih sola i grupnih dionica u kojima se tijela isprepliću po prostoru u kanonu, u fugi, u neprekidnom izmicanju i ponovnom sakupljanju. Povremeno premještanje bijelih objekata kojima se mijenja konfiguracija scene, i sola u kojima plesači tek na trenutke izlaze iz koreografske strukture u osobniji pokret, kratki su predasi do još jedne plesne sekvence, gonjene glazbom i pune maksimalnih ekstenzija nogu, koraka, pirueta te letećih skokova.
  
  Nakon dvadeset godina koreografskog rada Thierry Smits zna vrlo dobro zašto poseže baš za Bachovom glazbom kao jednim od uporišta zapadnoeuropske kulture, koja svojom matematičnom univerzalnošću i baroknom spektakularnošću transcendira sve granice. Isto tako, ulazak u ovakav striktni plesni leksik i formu, koji kao da priziva fuzije Paula Taylora i Bacha (a možda se i na njih referira), jasna je posveta onima koje voli, a to su očito svi oni koji cijene i prepoznaju moć univerzalnosti plesnog pokreta i glazbe. Često presvlačenje majica, koje na scenu donose cijeli dugin spektar, još je jedan topao i jednostavan iskaz takvog stava.
  
  Odabir devet muških plesača i to još crnih, isto je tako precizno promišljen. Unatoč predanom opsluživanju fiksnog koreografskog dizajna, oni svojom energijom i tjelesnim izgledom donose eksplozivniju i ležerniju dinamiku u cijelu izvedbu. Sigurno, cijela bi predstava imala potpuno drugačiju konotaciju da ju izvodi ansambl bijelih plesača ili recimo, ženska trupa. Tome pridonose i traperice u koje su odjeveni, kao i neprekidno skidanje majica kojim se otkrivaju masivna, savršeno plesom isklesana muška ramena i torza. A u kombinaciji s fluidnim i senzualnim pokretima ruku, povremenim akrobacijama te šarmantnim osmjesima – Thierry Smits od plesnog drila stvara pravu plesnu feštu.
  
  Stoga nije čudno da je ovom predstavom TSP uspio tri večeri uzastopno rasprodati veliku dvoranu ZKM-a i privući široku publiku željnu, a čega drugog nego jednostavno – plesa.
  
  © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 30. svibnja 2010.

Piše:

Iva Nerina
Sibila