Ekstreman fizički vokabular

Room 100, Split: C8H11NO2, red. Jakov Labrović

• 
  
  Sljedeća predstava festivala bila je C8H11NO2 splitske akrobatsko-kontorcionističke grupe Room 100. Donedavno poznati pod imenom Pozitive Force, njezini osnivači – Antonia Kuzmanić i Jakov Labrović – nakon pobjede na natjecanju Jeunes Talents Cirque Europe 2009 – 2010, koja im je omogućila međunarodni status, promijenili su ime prema broju hotelske sobe u kojoj su odsjeli. C8H11NO2 kemijska je oznaka da dopamin, neurotransmiter u mozgu koji podivlja kad osoba uđe u psihotično stanje, a shizofrenija i njezin utjecaj na osobu koja od nje pati tema su ove predstave.
  
  Predstava započinje dokumentarnim videozapisom u kojem muškarac srednjih godina detaljno opisuje svojih trideset godina neprekidnih hospitalizacija na odjelima psihijatrije. Govori o povijesti svoje bolesti, o utjecaju lijekova, o halucinacijama, o svojim potrebama, željama, o nadama, o osjećaju podređenosti i nemoći pred sustavom. Nakon videa slijedi predstava u kojoj dvoje izvođača (Antonia Kuzmanić i Labrović) tijelima igraju pomaknuta stanja svijesti podvojenosti na izuzetno dubok, promišljen i vizualno upečatljiv način.
  
  U prvoj sceni vidimo gola leđa izvođača, koji agresivnim trzajima i artikulacijom mišića izvodi koreografiju dislokacije lopatica osvijetljen tjeskobnim crvenim svjetlom. U sljedećoj i središnjoj sceni predstave vidimo tijelo u uskom svijetlom trikou glave sakrivene u mraku, koje se polako kreće po sceni. Ono na trenutak izgleda poput pauka, zatim poput zmije, a potom se transformira u jedva vidljivo, čudovišno, a opet na čudan način lijepo biće. U sljedećoj sceni otvara se mali bazen na čijem se rubu smješta to biće i tada kreće koreografija u kojoj se polovica tijela izvođačice spaja s njezinim odrazom u vodi. Ta prelijepa i jezovita koreografija podvojenosti bezglavog tijela neprekidno se transformira stvarajući sve potresnije nadrealne oblike. Scena završava tako da izvođačica zaranja glavom u bazen do vrata i polako, gotovo u slow motionu, hvata za ruku dlan onog drugog odraznog sebe. I kada već mislimo da je Room 100 doveo svoju predstavu do kraja, tako što izvođačica sjedeći u vodi kompulsivno zaranja glavu u vodu, na scenu se ponovno vraća izvođač i započinje dugu, vrtoglavu, riskantnu, divlju vrtnju na glavi.
  
  Ta predstava kombinacijom ekstremnog fizičkog vokabulara, dubokim poznavanjem shizofrenije i suptilnom, a opet radikalnom koreografijom, zaslužuje najviše ocjene, a to dokazuje i njezin međunarodni uspjeh. Svakako treba istaknuti tešku i tjeskobnu glazbu Davora Gazde, koja je zaista integralan dio predstave.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 18. studenoga 2011.
  (iz teksta Istražujući skriveno o 7. festival novog cirkusa)

Piše:

Iva Nerina
Sibila