Crta razdvajanja ili mjesto susreta

Đavo u selu – Odnos tradicije i suvremenosti (1)

• 
  
  Razmišljajući o plesnoj umjetnosti, upravo je nevjerojatno koliko različitih rukavaca u sebi sadrži taj naizgled objedinjujući pojam. U ovom tekstu bavit ću se prvenstveno klasičnim baletom i suvremenim plesom koji su u praksi i kroz povijest često bili umjetnički, ali i svjetonazorski suprotstavljeni. Započevši svoj razvoj krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća te u početku koristeći naziv moderni ples, suvremeni ples je svoje principe gradio upravo oponirajući baletu, njegovoj tehnici, pravilima i estetici, te je velik broj umjetnika koji su svoje umjetničke poetike izgradili upravo na kritici baleta i negaciji njegovih osnovnih zakonitosti. Ipak, kolikogod se čvrstom činila granica koja razdvaja ta dva plesna pravca, ona se istovremeno može promatrati i kao mjesto susreta i kao područje pronalaska novih formi u kojima se različite prakse nadopunjuju. Upravo iz tog razloga iznimno je zanimljiva povijest hrvatskog plesa u kojoj se, zbog relativno kasnog razvoja i prihvaćanja klasičnog baleta kao kazališne forme, baletna umjetnost razvija gotovo paralelno sa suvremenim plesom. Također, njihov razvoj je u razdoblju između dva svjetska rata snažno obilježen i političkim prilikama.
  
  Imajući na umu navedeno, u ovom ću radu obraditi jedno od kapitalnih djela hrvatske nacionalne baletne baštine – balet Đavo u selu i to upravo kao mjesto susreta dviju suprotstavljenih strana. Balet Đavo u selu premijerno je izveden 18. veljače 1935. godine u Zürichu, a 1937. imao je premijeru u Zagrebu. Nakon obnove 1954., Đavo u selu gotovo šezdeset godina ne silazi sa zagrebačke scene. U tih šezdeset godina u glavnim ulogama su se izmjenjivale generacije plesača te su na neki način umjetnički stasale plešući u predstavi. Đavo u selu se percipira kao baletna predstava s primjesama folklora. Njegov dramaturški predložak je (narodna) priča u kojoj seoski momak Mirko proda dušu Đavlu i odlazi s njim u pakao. Tako gotovo izgubi ljubav svog života (Jelu) koju obitelj, u njegovoj odsutnosti, želi udati za seoskog bogatunčića. Posljednja predstava na zagrebačkoj sceni izvedena je 2006. godine. Godine 2015. predstava je obnovljena u Splitu, ali je zbog problema s autorskim pravima skinuta s repertoara.
  
  Đavo u selu je između ostalog i jedno od najizvođenijih i najdugovječnijih djela na domaćim pozornicama. Promatrano iz diskursa baletne umjetnosti, spomenuta scenska dugovječnost djela i nije toliko neobična – poznata je naime tradicija uprizorenja i opetovanog izvođenja baletnih klasika u gotovo nepromijenjenoj koreografiji kroz dugi niz godina. Ako pak taj balet promatramo kao predstavnika tzv. nacionalnog repertoara, tada se njegovih gotovo osamdeset scenskih godina čine kao važan i vrijedan podatak. U tom kontekstu treba promatrati i odnos baletne zajednice prema vlastitim kapitalnim djelima. Naime, možemo reći kako je baletna struka puno sklonija reproduciranju, umjesto propitivanju, odnosno značajnijem mijenjanju svojih klasika. Imajući to na umu postaje nam jasnije kakvu je negativnu reakciju pobudila odluka o skidanju baleta Đavo u selu s repertoara Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. I dok s jedne strane imamo podatke o sve slabijoj gledanosti predstave, s druge strane ne možemo zanemariti vapaj dijela struke koji vjeruje kako je upravo poštivanje tradicije i kontinuitet izvođenja jedan od bitnih elemenata baletne umjetnosti.
  
  Teatar koji ne propituje i ne otvara nove teme još je sedamdesetih godina kritizirao Stojan Dimitrijević u svom tekstu Naš balet danas, objavljenom u Prologu br. 31 (1977). Za Dimitrijevića problem nastaje kada “teatar više nije mjesto traženja, eksperimentiranja, makar i promašenih, kada on nije misaona radionica, onda je on samo običan scenski muzej“. Pitanje koje se postavlja je, na koji je način moguće izaći ususret suvremenoj publici koju zanimaju neka nova čitanja i moderna scenska uprizorenja, a opet u tom procesu traženja novog, ne izgubiti iz vida tradiciju odnosno onaj njezin dio koji je godinama samom djelu davao kvalitetu. Antonin Artaud, zastupajući stavove i prava onih koji žele neku drugu i drugačiju umjetnost, u svojoj knjizi Kazalište i njegov dvojnik, kaže: „Mi imamo pravo reći ono što je bilo rečeno pa čak i ono što nije bilo rečeno na način koji pripada nama, na neposredan način, izravan, koji bi odgovarao suvremenim načinima osjećanja i koji će svatko razumjeti.“
  
  Potpuno je dakle legitimno artikulirati pitanje – na koji način balet Đavo u selu možemo sačuvati od ropotarnice povijesti, a da pritom dobije svježu krv koja će mu omogućiti da živi, a ne životari na baletnim pozornicama. Kako bi se pronašao odgovor (ako ga je uopće moguće pronaći), potrebno je preispitati mnoge tzv. apsolutne istine, zato što njihovim prihvaćanjem bez istraživanja i alternativnih objašnjenja umanjujemo mogućnost novih, ponekad i neočekivanih otkrića o onome što nam se samo naizgled čini dobro poznatim. U tom smislu zanima me u kojoj mjeri je kontekst nastanka djela važan za njegovo umjetničko razumijevanje i koliko se određene kategorizacije djela u kojima se barata pojmovima kao što su npr. nacionalno ili baletno, ovisno o kontekstu, mogu drugačije postaviti i razumjeti. Jednako tako, kao dugogodišnja interpretatorica jedne od glavnih uloga u spomenutom baletu, želim istražiti koliko svijest o kontekstu nastanka djela možemo dovesti u vezu s kvalitetom plesne izvedbe. Ako sve rečeno svedemo na jedno pitanje, zanima me u kojoj mjeri šifra za dekodiranje budućnosti leži upravo u poznavanju prošlosti.
  
  Postavimo li unutar baletne zajednice pitanje je li Đavo u selu baletno djelo, odgovor će uvijek i nedvosmisleno biti potvrdan. I zaista, čini se kako u toj tvrdnji nema ništa sporno, pogotovo zato što se Đavo više od pedeset godina izvodio na scenama mnogih nacionalnih kazališta na području bivše Jugoslavije, a i šire. Ipak, čitajući programske knjižice nastale povodom mnogobrojnih obnova tog baleta, zanimljivo je promotriti koliko različitih tvrdnji o stilu predstave daju upravo umjetnici koji su sudjelovali u njezinim obnovama te ju i kao bivši interpreti najbolje poznaju. Tako će Zvonimir Reljić o predstavi govoriti kao o klasičnom baletu s tek mjestimičnim primjesama folklora. Sonja Kastl (primabalerina i Jela na obnovi Đavla 1954. god.) složit će se kako se ne radi o autentičnom folkloriziranom baletu, ali će otići korak dalje od Reljića i predstavu nazvati „moderniziranom klasikom povezanom s nizom novih pokreta ruku i impulsa, kontrakcija i balansa“. U svom opisu predstave čini se najkonkretniji koreograf Milko Šparemblek koji Đavla naziva „suvremenim baletnim teatrom svog vremena koji izvire iz onoga što se u to doba naziva njemački ekspresionizam“. Pa, otkud u baletu Đavo u selu taj niz „novih pokreta ruku i impulsa, kontrakcija i balansa“ te radi li se uopće o baletu?
  
  U tekstu Što je klasično u baletu? ( Kretanja br. 15/16, 2011.) Andreja Jeličić promišlja tri kriterija: „Etimološki gledano pojam balet odnosi se prvenstveno na koreografsku kazališnu formu, na oblik plesne predstave, a ne na način, stil plesanja“. Također postoji i (neumjetnički) kriterij institucionalne kategorizacije prema kojem ćemo baletom nazivati „sva ona djela koja se prezentiraju u kazališnim ustanovama – nacionalnim ili gradskim kazališnim kućama te trupama koje u svom nazivu imaju riječ balet i koje imaju ansambl plesača koji je prošao baletnu obuku i pohađa dnevne baletne vježbe“. Treći kriterij je upotreba baletne tehnike i njezinih osnovnih principa „čak i kada se u nekim elementima odstupa od tradicionalnih stilskih odrednica“. Gledajući navedena objašnjenja, možemo zaključiti kako se i kroz prizmu kazališne forme i kroz prizmu institucionalne kategorizacije u slučaju baleta Đavo u selu bez sumnje radi o baletu. Ipak, ako termin balet upotrebljavamo osvrćući se na upotrebu plesne tehnike, tada relativno nesuglasje oko stilskih karakteristika predstave donosi nova pitanja. Za njihovo bolje razumijevanje ključno je promotriti background iz kojeg dolaze koreografi Pia i Pino Mlakar.
  
  © Mihaela Devald Roksandić, PLESNA SCENA.hr, 5. siječnja 2017.
  (nastavlja se)

Piše:

Mihaela
Devald