Plesna scena.hr

Vizualni esej o gledanju plesa

Izložba Motion Square / Kvadrat pokreta Nevena Petrovića, Zagrebački plesni centar, siječanj – lipanj 2025.

• 
  
  U novoj godini foaje Zagrebačkog plesnog centra, zahvaljujući prostornoj intervenciji Nevena Petrovića, dugogodišnjeg kućnog fotografa, dočekuje publiku u osvježenom izdanju koje se odlikuje prepoznatljivim vizualnim identitetom, prezentirajući isječke karakterističnih trenutaka iz izvedbenog repertoara. Petrovićeva intervencija u gabaritima opreme interijera više nego puke izložbene prezentacije, na smislen način vizualno uspostavlja relacije između zgrade i njezine funkcije, a u poetičkom smislu plesna tijela pretvara u gradbene elemente arhitektonskog mjerila. Upravo kontrastnu suigru tjelesno-prostornih međuodnosa, ova prostorno-specifična fotografska instalacija ističe kao ključni element vizualne dinamike prostora foajea ispunjenog posjetiteljima prije ili nakon predstave. Postavljena sredinom prosinca prošle godine ova reprezentativna vizualna oprema interijera Centra ostaje do kraja lipnja 2025.
  
  Neven Petrović završio je preddiplomski studij snimanja te diplomski studij fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 2013. godine prisutan je na inozemnoj i domaćoj izložbenoj sceni, uz nekoliko samostalnih izlagao je i na brojnim skupnim izložbama, a 2015. godine afirmirao se kao dobitnik nagrade ESSL Art Award, namijenjene studentima umjetničkih akademija iz zemalja srednje i jugoistočne Europe. Kao ZPC-ov stalni suradnik i službeni fotograf od 2018. godine do danas je svojim objektivom dokumentirao više desetaka plesnih predstava, ostvarujući obiman i respektabilan opus plesne fotografije. Na otvorenju izložbe njegova je intervencija publici predstavljena u izvedbeno-diskurzivnom formatu, uz diskusiju i plesnu intervenciju Koraljke Begović i Ide Jolić, dviju plesnih autorica čiji su radovi zastupljeni kroz kadrove iz predstava Funeral for my 30s i REM, s ciljem da se publiku izravno uvede u svijet plesne fotografije i splet odnosa koji Petrović kao aktivni pratitelj kreativnog procesa gradi u živoj suradnji s plesnim autorima i izvođačima tijekom proba, jednako i kao pomni promatrač scenske izvedbene situacije, čijim dokumentiranjem pridonosi memorijskom bilježenju materijala.
  
  U izboru fotografija iz predstava Never Allone (koreografija i izvedba Matea Bilosnić, 2024.), Funeral for my 30s (koreografija Sabina Perry u suradnji i izvedbi Koraljke Begović, 2023.), Body Shots (koreografija Rafaële Giovanola, 2020.), Podešavanje prostora (koreografija i koncept Mirjana Preis, 2017.), i sada već kultne predstave Love will tear us apart (koncept i koreografija Saša Božić i Petra Hrašćanec, 2015.), koje uvećanim formatima stvaraju novu mjeru ljudske figure u prostoru, ili u podsjetnicima manjeg formata na tjelesne i prostorne transformacije u izvedbama Viola, ja i nas dvije (Nastasja Štefanić, 2018.), Migracija zraka (koreografija Jovana Zelenović, 2023.) ili REM (koreografija Ida Jolić, 2023.), koje je Petrović uvrstio u izložbu, arhitektura se ne prepoznaje samo kao pozadina. Ona je tiha izvedbena partnerica u koreografiji i interpretaciji tijela u prostoru, gdje jedno postavlja granice, a drugo ih nadmašuje. U Petrovićevim fotografijama, ples se raspoznaje kao odgovor na arhitekturu u smislu izgradnje prostora kroz svjetlosne odnose, kao aktivirani prostor u kojemu se tijelo plesača u potpunosti suoblikuje s okolinom, kao prostor koji tijekom izvedbe nastaje u osobnoj vizualnoj inscenaciji fotografa.
  
  Uhvaćena tijela Petrovićevih plesača većinom su uronjena u strukturalno minimalne scenske ambijente, čija se jednolika rasvjeta gotovo neprimjetno prelijeva u kupku difuzne svjetlosti samog foajea, stapajući se s njim. Minimalizam kompozicije omogućuje da se pozornost čitavog prizora gradi iz tijela plesača. Naglasak na apstraktnim elementima prostora i pozadine uz odricanje od prenaglašene postprodukcijske obrade odražava stvarnu živost momenta, složenost ljudskog tijela, njegovih emocija i dinamike kroz ples.
  
  Petrović vrsno hvata trenutke gdje tijelo plesača postaje oblikovatelj prostora – savijeno tijelo može ispuniti određeni kut arhitekture, ruka može stvarati iluziju prodora izvan tih granica, kretanje može stvoriti dojam širenja ili smanjivanja prostora, a može i ponosno prkositi gravitaciji. Stoga se na njegovu fotografsku instalaciju u foajeu ZPC-a, vrijedi referirati i kao na svojevrsni vizualni esej o gledanju plesa. Plesači svojim pokretima ne samo da komuniciraju s okolinom, nego je aktiviraju i reinterpretiraju. Kada pokret probije okvire, kada tijelo postane element prostora, kada postane stup, zid, prolaz – samo tada arhitektura postaje živa. Tijelo plesača više nije samo subjekt, ono proširuje prostor i gledatelj ga doživljava na nov način. Arhitektura postavlja granice, a plesači ih pomiču. Tijelo plesača unosi život u prostor, stvarajući nove dimenzije u dijalogu koji nije samo suprotnost već sinergija statičnog i dinamičnog poretka. U tom spoju ples postaje više od pokreta, postaje prostor, postaje organička subarhitektura potencijalne izgradnje.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 24. siječnja 2025.

Piše:

Jasmina
Fučkan