Ulazim u backstage kazališta, hodam pažljivo u mraku po razbacanim tisućama snježnih papirića koje su upravo letjeli po ogromnoj kazališnoj dvorani Teatra 11 u Zürichu, 7. prosinca 2024. Ulazim u maleni hodnik s garderobama i pratim sina jednog od glumaca (Oleg Lugovskoy s kojim sam se dopisivala prije predstave da ćemo se upoznati uživo) koji mi je rekao da ga pričekam iza predstave. Uzbuđena, jer sam napokon vidjela i doživjela uživo legendarni Snowshow Slave Polunina. S tim osjećajem dječje radosti ulazim u hodnik i odjednom čujem svoje ime: „Marijana! Marijana!“ zbunjena jer nije muški glas.
(Da objasnim kako sam došla do Olega; krivac za to je još jednom moj klaunski mentor i prijatelj Ira Seidenstein (razgovor s njim možete pročitati ovdje) jer su zajedno radili u nekoliko navrata baš u Snowshowu, te nas je on odlučio povezati da se susretnemo i popričamo o predstavi.)
Dakle čujem ženski glas i svoje ime, okrenem se i prepoznajem lice Katrin Fedulove. ,,Katrin, otkud ti tu?’’ Pitam je. ,,Vidjela sam te sa scene i mahala ti.’’ I shvatim da to nije bio Oleg koji mi je kroz debelu šminku dizao obrvice nego ni manje ni više nego Katrin. Naše poznanstvo seže u 2018. kad sam bila u Nouveau Clown Institutu kod Janga Edwardsa, također klaunovskog barda, točnije rečeno punkerskog barda u sedamdesetih i osamdesetih. Svi ti klaunovi, cijela generacija: Jango Edwards, Slava Polunin, Ira Seidenstein, David Shiner, Nola Rae i brojni drugi na koje nailazim po svijetu, imaju svoj specifičan put do slave, prepoznatljivost i specifičnu gradnju klaunovske scene.
Tako sam i došla do Snowshowa Slave Polunina, sad već antologijske predstave koja igra od davne 1993. kad je premijerno izvedena u Moskvi. Svoju svjetsku putanju nastavlja razvijati putem Fringea u Edinburghu 1996., a potom i na Off Broadwayu 2004. No kad se malo dublje zagrebe u povijest točaka iz predstave, puno motiva i materijala je nastalo već i ranije i to kroz postojanje trupe Licedei koju je predvodio upravo Slava Polunin. Bila je to skupina od desetak glumaca, oboružanih voljom, talentom i igrivošću jer prave klaunovske škole nije bilo. Ni danas ih u punokrvnom smislu nema, postoje neki predmeti u sklopu umjetničkih škola, ali prava akademija za klaunove još nije dobila svoje mjesto u svijetu.
Ta šačica entuzijasta nastupa posvuda po Rusiji, na ulicama, kazalištima, dvoranama, isprobavaju, zezaju se, istražuju i otkrivaju moć klaunovske prisutnosti, svjesnosti pokreta i korištenja tijela u prostoru i vremenu. Snowshow je nastao kao san Slave, sastavljen od niza točaka u kojem se izmjenjuju žuta i zelena bića. Kostimski izmješteni iz percepcije da se radi o konkretnim ljudima, ali opet dovoljno ljudski da se svatko prepozna i nasmije kad ih vidi. Zelena bića s dugim kapama s dodacima s bočne strane koja klopoću dok hodaju, te s produljenim stopalima, izgledaju kao neki pingvini, ulaze i izlaze sa scene svaki put u nekoj drami, s jasnom emocijom, odnosom prema partneru, publici ili sebi. U odnosu na Žute ostavljaju dojam mlađeg brata ili sestre. Naprosto u prisutnosti Žutih vidi se taj odnos pametnijeg/iskusnijeg naspram nespretnijih Zelenih. Zajedno djeluju kao braća i sestre, zaigrani, ozbiljni, smiješni, natjecateljski, uzbuđeni, prestrašeni. Žuti; stariji, mudriji, a ovi drugi još zeleni, baš kao mlađa braća i sestre, vide ideal u žutom.
Naizgled sve izgleda tako jednostavno i ,,kao da bi to mogao svatko“, a onda shvatiš da iza te jednostavnosti leže godine i godine pročišćavanja pokreta da se svede na ono optimalno i jednostavno. Početna scena žutog klauna s užetom oko vrata aludira na omču, ali u sekundi nastane prevareno očekivanje i žuti povlači na desetke metara užeta i taman kad pomisliš izvući će kraj, on izvuče drugog žutog klauna – sebe, drugo ja? U tom trenutku se u potpunosti uspostavlja čarolija svijeta Slave Polunina kroz koju nas vodi kroz sve nadolazeće točke koje su danas stekle antologijski status (točka razgovora sam sa sobom preko crvenog i žutog telefona, točka umiranja nakon probadanja s Amorovim strelicama na pretjerano patetičnu orkestralnu glazbu te duo sa zelenim klaunom na krevetu koji plovi po oblacima).
Upravo zbog te jednostavnosti likovi i vizualni identitet komunicira i s dječjom publikom i s odraslima. Situacije nadmetanja (poput toga tko će dobiti veći aplauz od publike, nadmudrivanja s brisanjem cipela jedni o druge), fino gradiraju i prelaze u klaunovski prostor apsurda gdje sve može ali ne prelazi granice logičnog. Publiku stavljaju u poziciju promatrača koji jedva čeka još i što će biti dalje. Apsolutnu čaroliju postižu i u kombinaciji korištenja poznatih tonova Vangelisa i scenografskog spektakla razvlačenja paučinaste tkanine preko čitavog gledališta (nekih šezdesetak metara tkanine publika aktivno prevlači preko svojih ruku i dodaje redovima iznad). Tim postupcima svi smo postali dijelom čarolije koju glumci žive na sceni.
Također je vrlo spektakularan i kraj predstave kad se rastvaraju ledeni blokovi te se diže ogroman vjetar koji tisuće snježnih papirića raspiruje u publiku te potom izlaze gigantski baloni koje glumci šalju u publiku te se na samom kraju predstave svi aktivno dodaju s balonima i u tom trenutku ti je samo stalo da taj balon dođe baš do tebe i da ga možeš poslati dalje.
©Marijana Matoković, PLESNA SCENA.hr, 25. siječnja 2025.
