Plesna scena.hr

Savičenta i dalje pleše!

Tri dana u pokretu – srpanjski susreti u MPC-u, Svetvinčenat, 18. – 20. srpnja 2025.

• 
  
  Srećom, Svetvinčenat / Savičenta i dalje pleše! Zahvaljujući Festivalu plesa i neverbalnog teatra, koji je 2000. pokrenula i do lani vodila Snježana Abramović Milković, ovaj je mali istarski gradić upisan u ljetni kalendar kao prepoznatljivo mjesto susreta suvremenog plesa, plesnih umjetnika i publike iz cijelog svijeta. Iako je Festival ugašen, ostao je djelovati Mediteranski plesni centar (MPC) koji je ove godine kroz srpanjski blok izvedbi, radionica i tematski prigodnu izložbu obilježio petnaest godina rada.
  
  Kroz trodnevni program na otvorenom i u MPC-u (prostoru koji je živo mjesto stvaranja, učenja i eksperimentiranja) i predstave snažnih tema, od 18. do 20. srpnja slavio se pokret u svim njegovim oblicima pod geslom „Savičenta pleše“. Tako je mudro iskorištena teško stečena navika ljetnog plesnog hodočašća u Istru, jer je novonastali projekt Tri dana u pokretu – srpanjski susreti zauzeo upravo ono ispražnjeno vrijeme Festivala plesa i neverbalnog kazališta. Domaćini, plesači i turisti, naviknuti na plesna događanja, napunili su predstave kao šarolika i zahvalna publika. Odustajanje od sheme koja je trajala četvrt stoljeća, pretočilo se u novi koncept, ideju naznačenu zapravo već prije petnaest godina pokretanjem Mediteranskog plesnog centra kao prostora cjelogodišnjih plesnih događanja i mjesto suživota mještana i hrvatske i međunarodne plesne zajednice, protkano rezidencijama, radionicama i predstavama, popraćeno izložbama, koncertima, razgovorima. Na taj način donosi se uvid u ono što suvremeni ples znači danas ne samo kao umjetnost nego i kao alat za povezivanje i promjenu.
  
  Plesnu svečanost su otvorile, predstavile i najavile programatorice i producentice Petra Glad Mažar i Petra Valentić uz podršku predstavnice Ministarstva kulture i medija i projekta Kreativna Europa Anere Stopfer, a pridružio im se i načelnik općine Savičenta Dragan Perković. Izvedbeni program Mediteranskog plesnog centra okupio je plesače, autore i pedagoge iz Švedske, Norveške, Kanade, Njemačke, Bosne i Hercegovine te Bugarske.
  
  Prva predstava kao i svih ovih godina izvedena je na Trgu, u tipičnom ambijentu istarskog gradića čiji ljetni šušur dopire na otvorenu i lako pristupačnu pozornicu. Predstavu Waterkind u izvedbi švedske skupine grupe Land Before Time izveli su autori Joanna Holewa Chrona i Yared Tilahun Caderlund. Zasigurno im nije bio problem asfalt jer ih najavna fotografija u programskoj knjižici smješta na oštre stijene pored uzburkanog mora. Koreografski alat koju par koristi je improvizirana transformacija tijela (koje jest voda) kao komunikacija u stalnoj mijeni. I doista, pokret i geste koje proizlaze iz tijela, pogotovo kod plesačice, apsolutno su podređene ideji tekućeg agregatnog stanja vode koja život znači, fluidne i beskonačno meke, i prelijevaju se doticajem tijela i prostora. Dvoje plesača neprestano su u komunikaciji bez ili s minimalnim fizičkim kontaktom. Njihovi pokreti vođeni su unutrašnjim ritmom i protočnošću pokreta. Dramaturški promišljena glazba varira od tišine, zvukova vode, blagih i umirujućih zvukova muzičkih kutija do hučanja gromoglasne glazbe.
  
  Nakon toga se, iste večeri, publika preselila u Kaštel na Blue Carousel, rad autorskog dvojca Lise Colette Bysheim iz Norveške i Katrine Patry iz Kanade. Predstava (u izvedbi Bysheim i Edith Strand Askeland) izuzetno je energična čemu je pridonijela i zaglušujuća glazba u obliku live techno set sestrinskog DJ dua asiangirlsonly. Od samog početka pa do kraja beskonačno repetitivno izvođenje vježbi jednog pokreta s jednim dijelom tijela koje je nalikovalo većinom na statične sportske i tjelesno najjednostavnije vježbe npr. pomicanje ramena, lakta, boka, uz kruženja, podizanja, zamahe, trešnju (a nadahnuto plesovima udvaranja ptica, gdje nakon dekonstrukcije pokreta kroz rituale zavođenja, brojnih ponavljanja i pulsiranja kretnje gube svoj identitet, postaju apsurdne i nemušte), pretvara se u bjesomučni stroj bez srca kome je cilj objektivacija ljudskog tj. ženskog tijela. Vježbe se, u beskonačnosti ponavljanja, nadovezuju jedna na drugu usklađeno s naglom promjenom glazbe. Satirični prikaz rituala zavođenja pojednostavljenog i svedenog na vrlo prizemnu razinu duhovit je, ali i animalno ogoljen prikaz današnje svakodnevnice. Dvije izvođačice potpuno različite izgledom i karakterom, svoju intrigantnu osobenost ne prikrivaju ni u najeksplicitnijim situacijama. Energične i vrlo snažne one nose 45 minuta predstave fizički vješto i vrlo dinamično od početka do kraja. Iritantan razorni zvuk i bljeskalice pred završetak tjeraju publiku da poželi kraj, no tada u beskonačnom kruženju tijela uz promjenu glazbe u lirsko, vraćaju gledatelje i prostor u normalu. Svjetlo je kao iz lošeg noćnog kluba drečavo plavo, crveno, magenta, dok sam naslov Blue Carousel podsjeća na naziv koktela primjeren noćnim klubovima (Blue Curacao coctel). Obje predstave prve večeri Srpanjskih susreta uvrštene su u Top 20 Aerowaves 2025. godine.
  
  U subotu, 19. srpnja u Kaštelu Grimani predstava NON+ULTRAS njemačkog koreografa Moritza Ostruschnjaka, donijela je zapanjujući doživljaj prepun nogometne simbolike u vidu navijačke estetike i brojnih navijačkih šalova koji su ovdje kostim i scenografija, rekvizit, simbol i svetinja. Oko petsto šalova s natpisima, a ritualno je iznesen i predstavljen gotovo svaki od njih, tvore gustu mrežu idolopoklonstva navijača koje graniči s fanatizmom. Dok publika ulazi, osam performera sa šiltericama slaže jedan po jedan šal na pozornicu, potom ih prezentno u rukama visoko iznad glave nose od nazad prema naprijed i slažu na rubove pozornice, u neko doba se oblače u njih, prave maskote, trpaju ih u ramena da bi dobili i sliku druge vrste modela sportskog natjecanja, tvore hrpe ispod kojih su ljudi kreću nevidljivi, bacaju ih u zrak, vezujući ih pretvaraju u lopte i igraju nogomet... cijela dramaturgija ludensa sa šalovima s natpisima klubova (svaki se jasno može iščitati) od Japana pa preko svih zemalja i kontinenata. Nogometna ikonografija promiče pozornicom zadivljujućom posvećenošću; istovremeno djeluje i pomalo prijeteće s koliko uvjerenja i koncentracije simboli država i klubova prošetavaju pozornicom.
  
  Naznake plesnih koreografija polagano se pretvaraju u nadmetanje i tuču koja se u slow motionu sve više širi i zahvaća sve veći broj sudionika. Koriste se elementi igre, tj. nogometa, navijačkih koreografija, urbani plesovi, folklor, a izvedena je čak i jedna klasična baletna sekvenca. Potom se, nakon prekida gdje se ponovno iznose šalovi, javljaju i fragmenti privatnog života sudionika, druženja, poljupci... pa elementi koji nastaju koreografijom masa nakon pobjede ili poraza kluba: zagrljeni plaču, razmjenjuju tjelesne grube i dobroćudne kontakte, povremeno i vrlo agresivne. Prisutan izraz nacionalnog ponosa manifestira se kroz nacionalne plesove koje plešu pojedinačno, da bi se svi zajedno udružili u ljubav prema klubu. Sat i dvadeset minuta duga predstava sastoji se od desetak poglavlja ili cjelina, koja iznova započinju ponavljanjima rituala, prezentacijom klubova, nacija, svih karakteristika simbolično i zgusnuto predstavljenih kroz šal. Ritualno iznošenje simbola klubova popraćeno je video uradcima utakmica, tribina punih navijača, ispisanih parola i poruka (Deal, I got a power, Kill), nereda i paleža kojeg izazivaju po ulicama, samita političara i posljedica njihovih dogovora, protestna estetika identificirana s masom nalazi se na platnu i na pozornici. Glazba koja prati laka je za slušanje, šlageri iz pedesetih, svjetski hitovi popularni i na razini sapunice opisuju trenutno stanje masa.
  
  Predstava je složena od nekoliko razina promatranja dok se scene upliću u kompleksni događaj u kojem se ne zanemaruje ni energija tribine niti sve ono što pripadnost velikoj masi ljudi donosi. Prividna svečana usporenost koju podržava prisustvo brojnih (zamišljenih) navijača – gledatelja, priprosta jednostavnost i nedvosmislenost snažnih emocija koje se reflektiraju kroz tjelesni izraz, jednostavnost simbolike, sve što smo ikada gledali ili čemu smo prisustvovali vezano za utakmice, sadržano je u predstavi NON+ULTRAS. kao kritička koreografska analiza današnjeg društva.
  
  Uz predstave izvedene u Kaštelu i na Trgu, u Mediteranskom plesnom centru organizirane su plesne radionice koje su vodili Joanna Holewa Chrona i Yared Tilahun Cederlund iz Švedske, i u sklopu projekta D. Dance Alliance: Branko Mitrović iz Bosne i Hercegovine te radionica za zajednicu Memorija u pokretu pod vodstvom Martina Yankova i Irine Altanove iz zaklade Collective Foundation iz Bugarske. Ova posljednja, dvosatna participativna radionica sakupila je stanovnike i posjetitelje Svetvinčenta koji su se uključili u istraživanje lokalne memorije i prostora kroz osobne asocijacije, sjećanja i zamišljanja.
  
  Izložbom fotografija Andija Bančića pod naslovom Look Back, Step Forward, uz prisjećanja rezidencijalnih umjetnika MPC-a i tematski kreiranu kompoziciju/zvučnu sliku glazbenice Melite Lovričević uspješno je zaokruženo trodnevno radno druženje organizatora, izvađača i publike.
  
  © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 2. rujna 2025.

Piše:

Sanja
Petrovski