Plesna scena.hr

„Voljela je tkaninu kao šapat vremena kroz prste…“

Sjećanje: Marija Šarić Ban (1964. – 2025.)

• U 61. godini života preminula je Marija Šarić Ban, poznata hrvatska i zadarska kostimografkinja i kustosica, voditeljica Etnološkog odjela Narodnog muzeja Zadar. Maju sam put srela u ljeto 1983. kada me kolegica iz Škole suvremenog plesa u Zadru zamolila da plesnim performansom otvorimo izložbu kolaža koje je kreirala Marija Šarić, Nešto srednjovjekovno, a suvremeno, u muzejskom prostoru... izgleda da je to bio model po kojem smo kasnije zajedno ostvarili doista brojne performanse u svim mogućim muzejima, gradskim enterijerima i eksterijerima, bez obzira na to bile li to najave predstava, tematske modne revije, revije kostima iz predstava, cjelovečernje predstave, otvaranja ili zatvaranja festivala i sportskih natjecanja... burna i plodna suradnja koja često nije ni evidentirana, a plaćena još manje. No ljubav prema umjetnosti, posvećenost pozornici i beskrajna kreativnost bili su pokretači svih naših projekata. 
  
  Tužna vijest iznenadila nas je na putu za Pečuh, hrvatski grad u Mađarskoj gdje je Marija Šarić Ban u nekoliko navrata dogovarala suradnju i izvedbu predstave Kako je Potjeh tražio istinu po tekstu naše slavne autorice Ivane Brlić Mažuranić. Ugasila se te noći, 11. listopada kada smo prvi put krenuli igrati upravo tu predstavu bez nje. Potjeha je Zadarski plesni ansambl izveo prvi put na Zadarskom kazališnom ljetu prije točno dvadeset godina, i od tada do danas obnovili smo ga u nekoliko navrata svaki put sa sve većim uspjehom. Pokretač svih tih godina bila je upravo Maja (kako smo je zvali i znali), koja je napravila koncept predstave i preko pedeset kostima za pedesetak uloga u toj predstavi.
  
  Odrasla u siromašnim kazalištima, razvijala je svoju kreativnost, reciklirala i prekrajala, izmišljala i stvarala, svojim promišljenim, raskošnim kolažima obogatila je cijelo jedno razdoblje naše suradnje. Svojom bogatom imaginacijom i sklonošću prema bajkovitom i fantastičnom, začarala bi i nas, koreografe i izvođače, i uvukla u svijet tradicije i fantastike. Znala je da postoje neki drugi, zanimljiviji svjetovi paralelne stvarnosti, i povremeno bi se s njom ukrcali u taj vlak prepun transformacija i bića između svjetova. Kao dobri duh Ansambla, bila je uvijek prisutna, popravljala, krpala, peglala, ohrabrivala, i mislili smo da će to zauvijek trajati. Draga Marija, hvala ti!
  
  Rođena je 29. veljače 1964. godine u Zadru. Osnovnu školu, te gimnaziju završila je u Zadru. Godine 1987. diplomira dizajn tekstila i odjeće na Tekstilno–tehnološkom fakultetu u Zagrebu, odjel Dizajn odjeće, a 2008. godine završava dodiplomski studij dizajna tekstila i odjeće. Po završetku studija, kontinuirano radi kao dizajner odjeće i kostimograf dramskih i plesnih predstava surađujući s brojnim kazalištima u Hrvatskoj i u Europi.
  
  Doktorirala je na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu smjer Slikarstvo 2024. godine s temom Sinergija kazališnog kostima i scenskog prostora. Mentori su joj bili Zlatko Kauzlarić Atač i Teodora Vigato. Time je postala prva osoba u Zadru s umjetničkim doktoratom iz područja scenskih umjetnosti i likovnog stvaralaštva. Dok smo došli do doktorata plašt koji je bio glavna tema disertacije se pomalo potrošio, no svejedno kostim kao scenografija funkcionirao je na sceni besprijekorno. Zlatni plašt Svarožićev, kolaž dužine deset i širine pet metara, vijorio se na sceni i prikazivao svijet, i nebo i zemlju i proveo plesače kroz brojne pozornice, festivale, trgove i gradove, a sve s Majom i iglom i škarama u ruci.
  
  Marija Šarić Ban umjetnički senzibilitet ostvaruje i gradi u kazalištu kao kostimograf dramskih, plesnih predstava i kazališta za djecu u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Mađarskoj, Kanadi. Potpisala je stotinjak kostimografija, desetak režija i više od sto performansa. Osim kao kostimograf, bavila se izlaganjem kostimografija, izlaganjem tekstilnih kolaža te kroz samostalne projekte režije, performanse, kostimografije i scenografije. Posebno je bila vezana za nadahnutu hrvatskom tradicijom (što promiče u kazališnim i izložbenim projektima vezanim uz domaće autore), i u njima kreira kostimografiju nadahnute hrvatskim nošnjama i tradicijom. Svoje kostimografije izlagala je na skupnim izložbama u organizaciji ULUPUH – ove Sekcije za kazalište i film Hrvatska suvremena kazališna i filmska scena u Galeriji ULUPUH, Zagreb, a potom i brojne izložbe u Zadru vezane za Hrvatsko narodno kazalište Zadar i Kazalište lutaka Zadar, a posebnu pozornost je pridavala kostimografiji vezanoj za plesnu scenu, tj. vezanu uz Zadarski plesni ansambl. Predstavljala je Hrvatsku uz druge hrvatske autore na svjetskoj izložbi scenografije i kostimografije Praque quadrienalle u Pragu 2003. i 2007. godine.
  
  Od 2001. godine bavila se i pedagoškim radom. Osniva Ustanovu za obrazovanje odraslih Arcadia – dizajn odjeće i kostimografije za koju oblikuje obrazovni program za koji dobiva verifikaciju od Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske. U Ustanovi Arcadia autorski priprema niz kazališnih predstava vezanih uz obrazovanje i rad sa studentima. Godine 2008. s matičnom udrugom ULUPUH podržava pokretanje Diplomskog studija Kostimografija Tekstilno-tehnološkog fakulteta.
  
  Marija Šarić Ban dobitnica je nagrade Brano Stojaković za likovnost predstave Kazališta lutaka Zadar Michelangelo Bounarroti u režiji Dražena Ferenčine, a s istom je predstavom nominirana za nagradu Hrvatskog glumišta za kostimografiju;  2014. dobitnica je Nagrade grada Zadra za zapažene uspjehe i postignute rezultate na području kazališne umjetnosti. Od 2014. kustosica je i autorica izložbeno-edukacijskog projekta Sjećanja na prošlost i buđenje sadašnjosti, koji se sastojao od niza izložbi, kazališnih predstava, Malog festivala vrtića koji se odvijao u kontinuitetu od četiri godine kojima inicira osnivanje odjela za kostimografiju, scenografiju, tekstil, modu i odijevanje u Narodnom muzeju Zadar.
  
  Njezina ljubav prema plesu potječe iz najranije mladosti, da bi kasnije radila koncepte pa čak i režije za neka plesna djela (Kako je Potjeh tražio istinu, Alisa u zemlji čudesa, Ruina Romana, Pepeljuga sa Zadarskim plesnim ansamblom). U ranoj zadarskoj fazi pohađala je Baletni studio Kuzme Beovića, a kasnije Školu suvremenog plesa u Zadru. Tijekom studija u Zagrebu sudjelovala u radu Plesne radionice SKUC-a pod vodstvom Milane Broš, gdje je radila samostalne projekte plesnih performansa i osmislila prve kostimografije. Surađivala je i sa Udrugom profesionalnih plesnih umjetnika PULS iz Zagreba, Zadarskim plesnim ansamblom i Zagrebačkim plesnim ansamblom.
  
  Na zajedničkom oproštaju, bilo je dirljivo vidjeti koliko je ljudi povezala u svom životu. Nedostajat će nam njena mirnoća, ljudskost, pozitiva... još jednom ponavljam kao dobri duh Ansambla, nenametljiva, a sveprisutna uvijek je davala poticaj za korak dalje i sve je bilo moguće. Njezin je prerani odlazak veliki gubitak za njenu obitelj, nas prijatelje i suradnike, i za svekoliku hrvatsku kulturnu i umjetničku javnost. Pjesnik i književnik Tomislav Marjan Bilosnić napisao joj je i poslao pjesmu iz Madrida koju sam pročitala na Mirogoju nakon dirljivog govora pročelnice za kulturu Grada Zadra Dine Bušić, i još dirljivijeg govora Majine suradnice i prijateljice Nine Keflin. Citirat ću za kraj i dio stihova:
  
  „Voljela je tkaninu kao šapat vremena kroz prste
  nit po nit slagala je svjetove
  ruke što su pamtile više od srca
  bila je žena koja zna
  da nit ne puca ako je čvrsto vezana“
  
  © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 14. studenoga 2025.

Piše:

Sanja
Petrovski