Plesna scena.hr

Lucidna znatiželja vodi ka razotkrivanju

PC TALA, Zagreb: Ja ću budna sanjati, autorice Nika Lilek Rep, Luna Lilek, Laura Vragović

• 
  
  Novi autorski rad sestara Lilek, ovoga puta u proširenom timu i u suradnji s kostimografkinjom Laurom Vragović, u samom središtu igre, poput njihova autorskog prvijenca Utrka protiv vremena (UPPU PULS, 2023., više ovdje), nosi ishodišna obilježja nadopunjujućih razlika, bliskost i toplinu sestrinskog odnosa. Iako se u najavi tematski okvir izvedbe tumači kao istraživanje „muke stvaralačkog procesa, odnosa tijela i materijala, materijala na tijelu i tijela kao materijala“, u njihovoj prštavoj izvedbi spontanost dječjih svjetova i lucidno, stvaralačko sanjanje u kojemu znatiželja vodi ka razotkrivanju, više isprva upućuju u diskretni dijalog s današnjim blockbusterom baletne tradicije, Orašarom.
  
  Unatoč komornom formatu sa svega tri izvođačice, ova različita djela ipak povezuje ista atmosfera prijelaza među svjetovima i polje igre rasplesano na liniji između realiteta pravila, reda ili rada i čudesnog svijeta mašte u kojemu intuicija oživljava stvari, a život se afirmira kao nepoznato putovanje. Uostalom, hoffmannovski motivi Coppélije iz 1870. ili Orašara iz 1892., jednako kao i Petruška Stravinskoga iz 1911., upisali su teme oživljavanja neživog ili transformacije obličja kao opće mjesto u tjelesnu misao baletne i plesne umjetnosti. U tome smislu, izvedba Ja ću budna sanjati, okrenuta je više plesnoj tradiciji gdje bi joj se moglo pridružiti i nabrojati još sugovornika, nego drugim reperima iz suvremene pop-kulture, što bi naslov mogao sugerirati.
  
  U izvedbi je krojačka radionica rodilište dvaju bića, koja polako izranjaju iz šustave gomile bijelog skicen-papira. Sa stajališta kulturološkog čitanja, mnogo je arhetipskih slika u toj jednoj – tu su i Afrodita rođena iz morske pjene i Platonova Politeia rođena iz projektiranja ideja, jednako kao i Pigmalionova ljubav prema vlastitom ostvarenju. Na sceni su projektorica, krojačica, stvarateljica, u viševrsnim demijurškim ulogama kontrole (Laura Vragović), i njene kreacije, ideje ostisnute u materijalnost izvedbe, čvrste i elastične, otporne i samosvojne (Nika i Luna Lilek). Tijela koja nastaju, šuškava su, drhtava i tinjava, njihova je plava koža od filca prožeta zakrpama, a ispod se tek naziru bubrenja crvene sluznice. Koža / odijelo je slučajno prisvojena, zatim se svlači i pokazuje palimpsest emocija, koža upija iskustva i biva iscjeljenja unutrašnjom snagom, koža se prilagođava i preuzima, pozlaćuje se i kao u poznatoj japanskoj tehnici restauriranja polomljene keramike u kojoj se krhotine spajaju zlatnom bojom (kintsugi), postaje barometar bivanja.
  
  Ima u tome poigravanju s odjećom kao motivom druge kože i nekih poveznica s kiparstvom; mnogo dobro poznatog o tome možda najbolje ilustrira usporedba kojom se poslužio poznati kipar Erwin Wurm, autor serije odjevnih skulptura: „Kada se pogledaju antičke skulpture iz rimskog ili grčkog razdoblja, vide se masivna tijela konja, atletičara, bogova i božica. Njihovi robusni volumeni zapravo su definirani samo tankim slojem brončane kože. Poput prazne odjeće. Odjeća je također alat za postavljanje suvremenih društvenih i psiholoških pitanja. Ona predstavlja univerzalniju sliku ljudskih bića: tijela, duha, uma, pitanja identiteta i svih elemenata koji stvaraju osobu.“ (više ovdje).
  
  Plesna izvedba uistinu je koreografija kostimografije, suradnički rad na zajedničkom, bezvlasnom materijalu pokretljive duševnosti. U jedno su spojeni igra, sofisticirani plesni pokret i neočekivane preobrazbe neživih materijala, ideja, crteža i tkanina u figure ritma i karaktera, koji se kreću pobuđeni vlastitom voljom. Dojmljivost vizualnih prizora proizlazi iz dvostrukosti inovacije obličja, i tijela i kostima, koji se međusobno simbolički propituju, modeliraju i usavršavaju. Pleše se iz ideje lutkarstva, kroz humor, ranjivost i znatiželju, pleše se iz traganja za alkemijskim zlatom. Energija teče u rasponu od pokušaja idealnih projekcija i reprezentacija tijela i pozi(cioni)ranja na crvenom tepihu i nesputanog užitka oslobođenja u kretanju izvan zacrtanih linija, do zacjeljivanja strojnih šavova i odjekivanja bića kroz stvari.
  
  Ono što daje unutrašnju snagu ovoj izvedbi jest energija dijaloga, iz kojega se gradi pitanje, a koje tjelesna igra sestara Lilek zavodljivo ostavlja otvorenim. Je li riječ o jednom ili dva tijela? Ili možda o nečemu neuhvatljivijem od tjelesnosti same. Je li riječ o udovima koji grle stvaralačku samoću i duhovima mašte koji obogaćuju prekarnu egzistenciju, zanoseći je iskrenjem smisla, dok se sama gubi na nestalnim valovima unutrašnjeg i vanjskog oceana.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 22. studenoga 2025.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 25. listopada 2025.)
  
  Ja ću budna sanjati
  autorice i izvođačice Nika Lilek Rep, Luna Lilek i Laura Vragović
  kostimografija Laura Vragović, dramaturgija Maja Sviben, svjetlo Saša Fistrić, oblikovanje zvuka Vlado Rep, Filip Silić, Matej Predojević, fotografije i video najava Tina Kadoić, najavni vizual Hrvoje Jelinčić
  produkcija PC TALA
  partneri MPC (Mediteranski Plesni Centar) i Plesni Klub moDuS
  financijska podrška Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i medija, Zaklada Kultura nova

Piše:

Jasmina
Fučkan