Plesna scena.hr

Izmještanja glasa i tijela iz društvenih uloga

Katalin Ladik, multimedijski performans Strano tijelo / Foreign Substance, u sklopu otvaranja izložbe GEFF 63-69: Od antifilma do crnog vala, MSU, dvorana Gorgona

• 
  
  Festival eksperimentalnog filma GFF (Genre Film Festival) danas se pamti kao neoavangardni fenomen društvenog prevrednovanja, čiji se doprinosi mjere i tadašnjim novim konceptualnim iskoracima u interdisciplinarnom polju susreta filma, likovnih umjetnosti i glazbe. Malo više od pola stoljeća nakon posljednjeg izdanja tog festivala, a povodom otvaranja retrospektivne izložbe posvećene GEFF-u u Muzeju suvremene umjetnosti, svestrana umjetnica Katalin Ladik, izvedbom u duhu hommagea, referirala se na svoj nastup na GEFF-u 69, čitajući iste pjesme uz filmsku projekciju kolažiranih radova, u atmosferi dijaloga sa samom sobom iz ranijeg vremena. U skladu s tadašnjom festivalskom temom Seksualnost kao mogući novi humanizam, umjetnica je performans Šamanska pjesma izvodila gotovo naga, u kostimu od medvjeđe kože, svirajući gajde i gudalom prebirući po svojoj kosi; bilo je to 1970. godine u Zagrebu.
  
  Svoj višedimenzionalni umjetnički put Ladik, jedna od središnjih ličnosti „nove umjetnosti“ na novosadskoj i mađarskoj sceni, započela je ranih 1960-ih pisanjem poezije na mađarskom jeziku. Nakon što je napustila posao u banci, posvetila se glumi u radiodramama, zaposlivši se na Radiju Novi Sad (1963.-1977.). Bila je i glumica Novosadskog pozorišta (1977.-1992.). Prvu knjigu Balada o srebrnom biciklu objavila je 1969., uz ploču sa zvučnim zapisom, a od 1970-ih uslijedile su i suradnje sa skladateljima okupljenima oko Muzičkog bijenala. Performansom se započela baviti 1968., a 1973. pridružila se neoavangradnoj grupi Bosch+Bosch. Od 1972. nastupala je na Aprilskim susretima – Festivalu proširenih medija u beogradskom Studentskom centru i na međunarodnim izložbama predstavljanja nove umjetničke prakse u jugoslavenskoj umjetnosti; od druge polovine 1970-ih sudjelovala je na svim relevantnim internacionalnim festivalima i izložbama vizualne poezije i konceptualno orijentiranih poetskih istraživanja.
  
  „Ona je u pokretu, promeni i mutaciji – ona postoji kao subjekt mnogostrukosti“, piše Miško Šuvaković u katalogu retrospektivne izložbe Katalin Ladik, organizirane 2010. u Muzeju savremene umjetnosti Vojvodine u Novom Sadu (Šuvaković, Moć žene: Katalin Ladik / Retrospektiva 1962. – 2010., str. 8). Šuvakovićeva sintagma „subjekt mnogostrukosti“, upućuje na ključnu važnost singularnog iskustva i osobnog tijela kao uporišta intramedijalnog prijenosa i istodobno se referira na izvedbe izmještanja glasa i tijela iz društvenih uloga, što čini osnovu autorskog vokabulara umjetnice. „Ona je razvijala taktike seksualizacije estetskog, umetničkog i svakodnevnog života.“ piše Šuvaković, ističući da je njezin rad ipak dostigao dimenziju svojevrsnog urbanog mita, zahvaljujući prisutnosti umjetnice u dnevnom jugoslavenskom, mađarskom i talijanskom tisku putem intervjua.
  
  Sebe će za javnost, sama Ladik opisati ponajprije kao pjesnikinju koja piše, izvodi eksperimentalnu fonopoeziju i vizualnu poeziju, koristeći vlastito tijelo kao umjetnički objekt. Napomenut će da su joj izvedbe fonične i vizualne poezije ostvarile potencijal komunikacije s publikom, kao odgovor na nemogućnost objavljivanja pjesama ili problem objavljivanja u malim tiražama (video intervju u Centru za kulturu Novi Zagreb, povodom projekta Opera Commerciale, od 25. lipnja 2025., mrežno dostupno).
  
  Vokoperformansi, vizualna i fonična poezija na razini teorijskog određenja mogu se razumjeti kao praksa destabilizacije logocentričnog, rodno normiranog jezika, u kojoj glas funkcionira kao višedimenzionalni medij. Glas je prvenstveno izražen kao svojstvo tijela; tjelesni izraz autonomno gradi svoju materijalnost i ne podržava podređeni odnos prema značenju. Smisao se provlači kroz filter tjelesno koncipiranih znakova, čime izvedbe snažno djeluju na razini genoteksta kao transfera energije nagona i semiotičke (prema terminima Julije Kristeve), a ne simboličke reprezentacije ili izražajnosti. (Takvoj vrsti poetičke izražajnosti nedavno smo svjedočili u istoj Crnoj dvorani Gorgona, na premijeri plesne predstave Silvije Marchig Urobor, koja intenzivno radi s otpuštanjima grlenih vibracija i kontinuitetima dugog daha u modalitetima krika ili smijeha, afektivnim predjezičnim stanjima.)
  
  Kako je izgledala „vidljiva proizvodnja roda“ u eksperimentalnoj fonopoetičkoj izvedbi zrele Katalin Ladik, neopterećene potrebom za eksplicitnim provokacijama, ali dostojanstveno spremne na vjernost samoj sebi, na iskaz otpora konvencijama? Čitanje poezije pratila je filmska scenografska projekcija izražene nelinearne skokovitosti s naglašenim postupcima montaže slika različite tipologije i različitih jezika te ponavljanja. Retrospektivni prikaz audio-vizualnog materijala objedinio je dokumentarne snimke performansa, detalje radova vizualne poezije i numeričkih ritmičkih struktura ili svakodnevnih predmeta i njima pripisanima ritualnim značenjima u izvedbama (šivaći stroj, glačalo) s prikazima kozmičkih prostranstava, planete Zemlje i Mjeseca, ustupljenih NASA-nih snimki. Lice same umjetnice kao i motivi planete često su u središtu kadra kao jedini provodni motiv, ujedno kao ishodišna nulta točka. Niz isječaka povezan je u potentni asocijativni kolaž u kojemu tjelesni detalji (glava, lice, oko) prebivaju kao strukturni elementi ritmičke pejzažne konstrukcije kadra (referiram se na Galetinu ideju krajolika nulte točke, spektra mnogostrukih mogućnosti sadržanog u izvoru).
  
  Ladik raspolaže glasom nabrane i bogate materijalnosti, začudnim ne samo zbog raspona mogućnosti, nego i zbog animalne izravnosti i onomatopejskog majstorstva u rasponu od ptičjih vokalizacija do potmulih, zvjerskih frktanja i zavijanja. Poetskoj artikulaciji jezika u vizualnom ključu brzih, gotovo pokretnih slika u kratkim preciznim stihovima kontrastno i uslojeno kontrapunktirani su razlomljeni zvukovi uzdisanja, brbljanja, šaptanja, povremeno  strojnog ponavljanja, povremeno jezivog, distorziranog i nerazumljivog jezika. Jezika u borbenom zagrljaju sa svojom sjenom / sjenama, na samom pragu artikulacije.
  
  Takva šamanski rubna izražajnost glasa objavljenog u dvojnom obliku objekta-subjekta struji ispod konvencija značenja, a poetika koja slijedi nadrealističke izvore nalazi oslonac upravo u performativnom i predjezičnom statusu tijela. Ladik pri početku svoje izvedbe govori: „...odbijam biti umjetnički objekt...“, a završava riječima : „...ja sam aktualizirana...“. Aktualizacija se odnosi na kreiranje jedinstvenog, materijalno teškog i gustog umjetničkog prostora, ali i svog sebstva kao rastvorenog živog subjekta. Točno u sredini, na međi mitskog, prirodnog, kozmičkog, jednom riječju nesvodivog i logosom neobuzdanog odnosno slobodnog tijela usuprot konvencionalnim strukturama. S obzirom na recentno prisutna aktivna istraživanja glasa kao dionice ritmičkog vokabulara u plesnim izvedbama na zagrebačkoj sceni, podsjećanje na umjetnička istraživanja Katalin Ladik u ovom času gotovo da ne može biti aktualnije.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 22. prosinca 2025.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 11. prosinca 2025.)
  
  Strano tijelo / Foreign Substance
  izvodi: Katalin Ladik
  scenarij Josef Schreiner, grafički dizajn Zita Király, radio drama Vibor Vajda, video snimke Igor i Ivan Buharov, podcasts Atomcsill i ELTE Gólem

Piše:

Jasmina
Fučkan