Plesna scena.hr

Nosilo me zajedništvo umjetnika u ansamblu

Intervju: Branko Banković, plesni umjetnik

• Navršilo se četrdeset godina profesionalnog plesačkog djelovanja Branka Bankovića. To sam otkrila slučajno, nakon premijere Vesne Mimice Odsjaj (osvrt pročitajte ovdje), još jedne inspirativne i zrele Brankove izvođačke kreacije, kada sam ga u želji da se pripremim za ovaj intervju, zamolila da mi pošalje biografiju. U međuvremenu sam se sjetila razgovora Katarine Kolega s Bankovićem (pročitati ga možete ovdje) kojim smo obilježili trideset godina njegova rada i posebnu Nagradu strukovnih udruga. Deset godina kasnije Branko i dalje radi, radosno i ozareno, kao samostalni umjetnik otvoren za istraživanja i nove spoznaje plesne i izvedbene umjetnosti. Kako je ljudsko pamćenje (kao i memorija zajednice) dosta kratko, zanimala me mala rekapitulacija.
  
  Tvoj popis sa preko stotinu profesionalnih plesnih predstava započinje 1985. koreografijom Suzane Sliva Slučaj sestara N / Clash u produkciji Studija za suvremeni ples. U tom trenutku Suzana Sliva još je članica Studija, ali ti još nisi Studijevac, nego, službeno: učenik Škole primijenjene umjetnosti i dizajna. Gdje i kad se zbio taj fatalni susret? (I skok u profesionalnu produkciju..)
  
  Polako sam ulazio u ples. Do srednje škole živio sam u Dugom Selu, gdje je Branka Kolar držala satove suvremenog plesa. Branka je divan pedagog, ona me usmjeravala, hrabrila i na kraju pozvala u SSP. Uz srednju školu sam, kada mi je turnus dopuštao, išao na jutarnje treninge u Studio s profesionalnim plesačima, a tri puta tjedno navečer u pomladak SSP-a. Uz to sam išao i u Muški baletni studio zagrebačkog HNK-a, koji je tada vodio Marin Turcu. Neko vrijeme sam se dvoumio između suvremenog plesa i baleta, no nakon razgovora sa Zagom Živković o plesu, slobodi kreacije, različitim pristupima i mogućnostima, prevagnuo je suvremeni ples. Kako je u Studiju bio princip da sa započne plesanjem u Komediji, postupno sam ulazio u mjuzikle Jala, Jalta, O,Kaj, Gubec Beg, Guslač na krovu, Grička vještica, Kaj 2 O, Aplauz… Uz to se plesalo i u koreografijama za televiziju. I tako je 1985. Suzana Sliva pozvala mene i Danijelu Trbović iz podmlatka SSP-a u predstavu Crash – slučaj sestara N i moje putovanje sa suvremenim plesom je krenulo.
  
  Sa Slivom radiš još i na Baladi o kralju. (Još uvijek se sjećam onog tvog ekspresivnog kraja kad se zaletiš sa zastavom po kosini od tijela grupe…), a onda po njezinom odvajanju i osamostaljenju plešeš u još jednom projektu. Ima već dosta vremena da su se ona i njezin Ansambl apsolutnog pokreta izgubili s naše scene, pa me zanima ako možeš podijeliti neke misli i sjećanja vezana uz njezin autorski rad?
  
  Sa Suzanom Slivom radio sam na tri projekta, dva u SSP-u , i jedan kada je krenula u samostalan rad. Suzana je usko surađivala sa dramaturgom, kostimografom i scenografom Ivanom Antonovićem koji je bio prisutan u svim segmentima nastajanja predstava. Suzana je koreografirala svaki pokret, vrlo precizno, što je za mene kao mladog plesača bio izazov, tehnički izvesti sve postavljeno i na to nadograditi snažnu scensku izvedbenost koju je tražila. U Baladi o kralju sam slučajno dobio veliku ulogu, to je trebala plesati Đurđa Kunej no zbog povrede je odustala. Bio sam mlad i bez velikog iskustva, imao sam ogromnu količinu proba sam sa Suzanom u večernjim satima, a jutrima smo probavali u Studiju, i nakon tri mjeseca je izašla premijera.
  
  U ljeto 1989. dobivaš status samostalnog umjetnika, a od rujna iste godine postaješ član Studija za suvremeni ples, gdje si u prvom dijelu karijere samo plesač, a kasnije, od 1998. do 2018. preuzimaš još pozicije producenta, plesnog pedagoga i koreografa. To je, zapravo tvojih 35 godina djelovanja u i za Studio. Možeš li s ove današnje distance sagledat poziciju Studija u tom trajanju, i vremenu promjena, i širenja plesne scene? Koji su ti bili najveći izazovi? Stresovi? Uspjesi? Kako se nosio Plesač s Producentom?
  
  Tada, da bi postao punopravan član ansambla, bilo je nužno djelovati četiri godine unutar rada SSP-a i tek tada se mogla predati molbu za status samostalnog umjetnika. Tim redom sam i ja išao i 1989. mi je odobren status samostalnog umjetnika i postajem članom SSP-a. Ulazim u sve produkcije Studija, puno se radi, pleše, krenuli smo na turneje po plesnim festivalima u Poljskoj, nekadašnjem Sovjetskom Savezu, Grčkoj i Koreji. (Kada smo sletjeli u Seul i otvorila se klizna vrata i – šok: dočekala nas je velika količina novinara, tv ekipa, krenulo bljeskanje fotoaparatima, gužva, buka, potpuno sam se izgubio… tada smo tamo sa suvremenim plesom bili zvijezde! Plesali smo Kvartet 78 Zage Živković, Baladu o kralju Suzane Slive i Metamorfoze Mirjane Preis i dobili ovacije.)
  
  Imao sam tu sreću raditi s Darkom Kolarom, Brankom Kolar, Zagom Živković, Linelom Šutej – starom gardom ansambla i ući u vrijeme kada su krenule autorski djelovati Desanka Virant, Suzana Sliva i Mirjana Preis. To je vrijeme kada koreografi sve postavljaju na glazbu, svaki pokret detaljno učiš, pamtim puno uvježbavanja, izjednačavanja, ispravljanja. Treninge su tada vodili Zaga Živković Graham tehniku, Darko Kolar i Desa Virant Jazz, Branka Kolar i Mirjana Preis Moderni a Guy Perkov Balet. Tada su predstave u SSP-u bile plesne i tehnički zahtjevne, no meni je nedostajao taj neki novi drukčiji pristup koreografiji i ideji, pa sam uz SSP plesao u predstavama drugih koreografa izvan ansambla. Zaga je 1993. pozvala Kilinu Cremonu da koreografira obljetničku predstavu SSP-a; godinu prije smo na TSP-u gledali njenu izvrsnu predstavu Simfonija osame… I s radom na predstavi i samom predstavom Chi Chiao je krenula promjena u SSP-u. Ansambl se pomlađuje, događa se generacijska promjena, stilska promjena u radu, krećemo s Matijažem Faričem u predstavu Stravinski i ja (1995.). To je bila snažna ekspresivna predstava drukčijeg plesnog jezika, gdje se ansamblu priključio i glumac Vili Matula.
  
  U narednim godinama Bosiljka Vujović Mažuran preuzima umjetničko vodstvo, a ja se priključujem kao producent. Bosa je osuvremenila rad ansambla; pozivajući različite koreografe i autore stvarala je novi izvedbeni rukopis ansambla u vremenu kada se plesna scena u Zagrebu značajno širila. Poseban je akcent bio na hrvatskim mladim talentiranim koreografima (Ferlin, Janeva, Isaković, Drobac, Kreitmeyer….), te sa stranim etabliranim autorima. Za mene je to bio period pun izazova, uz plesanje i nastupe u SSP-u sada sam obavljao i producentski dio koji je uključivao rad na organizaciji rada, izvješća, apliciranje programa, ugovore, ulaz u EU projekte , potom distribuciju predstava u Hrvatskoj i inozemstvu. Redovno igranje predstava Studija u Zagrebu, prodaja karata, organizacija putovanja po zemlji i inozemstvu… puno, puno dodatnog posla. No, u tome su me vodili i snažili uspjesi i nagrade kojima su predstave i plesači ansambla nagrađivani, gostovanja diljem Republike i izvan granica, i naposljetku divne suradnje s autorima novih predstava i njihovim timovima. S Bosom sam divno surađivao i pratio njezinu umjetničku viziju, najviše me nosilo zajedništvo umjetnika u ansamblu, potpuno različiti a u istom smjeru. Zajednička strast do stvaranja predstave, kolegijalne podrške, mislim da bez toga ne bih izdržao taj jako naporan dio mog života. Iznjedrili smo predstave koje su me gradile kao umjetnika i zauvijek će ostati dio mene.
  
  Bio si iznimno vezan uz Mirjanu Preis. Od Metamorfoza (1987.) do obilježavanja njezinih 50 godina (2020.), veliki je broj uspješnih projekata, gostovanja. Što je bilo specifično u njezinom autorskom, koreografskom pristupu i vašoj suradnji?
  
  Mirjana Preis bila je koreografkinja velikog opusa, autorski snažna, znatiželjna, propitkivala, tražila i otvarala kreativni proces prema plesačima i improvizaciji; upravo to me snažno privuklo radu sa njom. Plesački sam svjedočio u sve tri faze njezina rada, a u posljednjoj, kada se posvećuje komornim koreografskim projektima, otplesao sam svoje najznačajnije predstave. Kao umjetnici smo se snažno zbližili, volio sam tu njezinu strast tijekom stvaranja predstave, upornost zahvaljujući kojoj i u poznijim godinama nije prestala s kreativnim radom. Ogroman broj sati proveli smo u dvorani; propitivali, kreirali, istraživali i razvijali materijale za predstave. S njom (ali i u Studiju) sam imao privilegij većeg broja repriza, pa me nakon premijera uvijek veselio i rad na probama za sljedeće izvedbe. Tada se poliralo, akcentiralo bez premijernog pritiska. S Mirjaninim predstavama sam puno putovao; bilo je divnih gostovanja, gradova, mjesta, zemalja… To sigurno zauvijek ostaje dio mene i mog umjetničkog razvoja.
  
  Starost / Alzheimer cafe je moguće jedan od vaših najuspješnijih zajedničkih radova, koji i u njezinom bogatom opusu ima specifično mjesto. A ti si pokazao uz plesačku zrelost i iznimne glumačke kvalitete.
  
  Mirjana je došla sa idejom i željom da uđemo u svijet Alzheimera. Da pronađemo scenski okvir, i tjelesni, plesni jezik koji nije doslovan, ali je prepoznatljiv. Naći stanja u kojima se nalaze ljudi pogođeni tom bolešću, koje su fizičke odrednice i koliko ih možemo transponirati u plesni jezik predstave. Kako već dugo godina radim sa osobama s intelektualnim i tjelesnim poteškoćama gdje sam pronašao novi svijet kretanja, neki meni novi ples, jako me zaintrigirala Mirjanina ideja. (Radio sam EU projekt Vidim, čujem, osjećam umjetnost u trajanju od dvije godine, te EU projekt pri Crvenom križu Grada Zagreba u trajanju od dvije godine. Nastavio sam taj rad i redovno, već četiri godine dva puta mjesečno radim u dnevnim radionicama u Dubravi, Sigetu, Črnomercu i Susedgradu.)
  
  Dogovorili smo prvu, istraživačku fazu rada, koja je trajala mjesec i pol. Krenuo sam u domove gdje obitavaju ljudi sa uznapredovanim stadijem Alzheimera, promatrao sam ih iz kuta i pokušao ući u taj svijet: prvo se pojavila velika količina empatije ali i žaljenja, šoka, neke boli kada gledaš tu potpunu odsutnost koja preobražava ljude. Tijekom mog upoznavanja taj je osjećaj jačao, sve do trenutka kada se jedan muškarac mirno oslobodio odjeće i posve nag krenuo plesati sa zastorima koji su se pokretali na vjetru. Ta energija oslobođenja, osobne slobode u kretanju, spoj tijela, tkanine, tog labuđeg pjeva tijela i neke zamišljene glazbe (iako to nije trajalo dugo jer je medicinsko osoblje brzo interveniralo) u meni je otvorio neko drugo poimanje Alzheimera.
  
  Kako u literaturi govore o kognitivnim promjenama koje uključuju gubitak pamćenja, teškoće u pronalasku riječi i komunikaciji, poteškoće u zaključivanju, planiranju, organiziranju, koordinaciji i motoričkim funkcijama koje prati zbunjenost i dezorijentacija, fokus mi je bio na praćenju fizičkih reakcija tijela na emotivne ili fizičke podražaje. Emotivno su vidljive promjene osobnosti, anksioznosti praćene neprikladnim ponašanjem (bijes od nerazumijevanja stanja u kome jesu) potom paranoje, uznemirenosti i halucinacije koje su se na njima fizički odražavale.
  
  Tijekom te pripremne faze nalazili bi se poslije u dvorani gdje smo radili na utjelovljenju tih snažnih utisaka, traženju plesnog koda. Stvarali smo radne etide i tako akumulirali plesni materijal za sljedeći korak rada na predstavi. Ova predstava zasigurno mi je najbitnija u cjelokupnoj suradnji s Mirjanom Preis; plesački i tehnički snažna a izvedbeno izuzetno zahtjevna. Plesali smo je dosta, gostovali sa njom i uvijek je ostavljala snažan dojam i reakcije kod publike.
  
  Mirjana Preis je jako voljela rekvizitu, igru s predmetima i njihovu, neku vrstu animacije. S druge strane ti si kroz Studio lutkarstva u Sarajevu i rad s Dubravkom Zrnčić Kulenović ušao u prostor animacije.
  
  S Dubravkom Zrnčić Kulenović ušao sam u svijet lutkarstva, scenskog pokreta, koreografije za dramsku predstavu. Putovanje s Dubravkom bilo je otkrivanje za mene novog svijeta, oživljavanje neživog predmeta pokretom. Počeo sam raditi u lutkarskim predstavama; imao sam sreću da je Dubravka umjetnica s ogromnim iskustvom u lutkarstvu i pedagogiji, te me polako uvodila u taj svijet. Animacijom ući u pokret, dati lutki život, stvoriti karakter, to me snažno umjetnički provociralo. Način na koji pokretom, tijelom i glasom glumca lutka poprima životnost, načini animacije, vrste lutaka, svijet je to bezbrojnih kreativnih mogućnosti. Veliki smo broj predstava zajedno radili, dramske predstave s elementima lutkarstva, lutkarsko kazališta za djecu do igrano lutkarskih predstava za večernju publiku. Rad s Dubravkom je kulminirao predstavom Majka ili sve lutke idu u raj, koja je naša posljednja suradnja koja je u sebi imala sve što smo kroz taj dugi i bogati put suradnje zajedno stvarali i otkrivali. Koristili smo nekoliko tipova lutki koje se isprepliću sa živom igrom glumaca, stolne lutke, lutke koje animira cijelo tijelo i scenografija koja se mijenja s načinima animiranja. Ta suradnja mi je donijela i nekoliko nagrada za scenski pokret i koreografiju u predstavama.
  
  Sve više te privlači i kazalište, i suradnja s redateljima. Kako pristupaš scenskom pokretu?
  
  Da, uvijek me privlačio rad u dramskom kazalištu, Dugogodišnja suradnja sa Dubravkom Zrnčič Kulenović odvodi me osim lutkarskog kazališta i u svijet dramskih predstava koje je ona režirala. Za mene je vrlo bitan susret s Mariom Kovačem, naša suradnja je započela radom s mladima na radionicama koje bi potom uobličili u predstave. Mario me uveo u svijet rada sa slijepima u Kazalištu Novi život. On ima veliko znanje i kazališno iskustvo rada sa njima, imao sam veliku sreću biti uz njega. Polako sam učio i primjenjivao to u pedagoškom pristupu, pokretu i koreografiji. Sa Mariom sam surađivao u predstavama u Hrvatskim narodnim kazalištima u Rijeci, Splitu i Osijeku, Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku, Satiričkom kazalištu Kerempuh, a velika želja mi se ostvarila kad smo zajedno napravili plesnu predstavu Žohari koju Studio za suvremeni ples i danas izvodi. Ostvarujem suradnje s Petrom Radin na velikom broju predstava, potom sam radio s Dorom Ruždjak Podolski, Sarom Stanić, i nedavna divna suradnja s Vidom Hribarom u Teatru &TD. Moram spomenuti i suradnju s Kazališnom družinom Ivana Brlić Mažuranić gdje sam radio scenski pokret u velikom broju predstava.
  
  U suradnji sa redateljima i redateljicama bitno mi je ući i osjetiti njegov kreativni svijet da bih svojim radom to nadogradio i dao dio kreativnog učešća u stvaranju izvedbenog jezika predstave, volim biti prisutan tijekom cijelog procesa proba i učestvovati u stvaranju, tako da me moje sada već poprilično iskustvo vodilo kroz komade klasične literature, komedije, novo nastalih tekstova, dječje književnosti, mjuzikla, gdje sam tražio i osmišljavao s glumcima scenski pokret, koreografirane scene i plesne sekvence.
  
  Nešto još za kraj?
  
  Zahvalan sam da me suvremeni ples vodio i dao mi toliko puno. Veseli me da se plesna scena proširila, a veliki broj plesnih umjetnika koji djeluju na sceni daje sigurnu budućnost suvremenom plesu. Želja mi je da to širenje plesne umjetnosti prepoznaju i institucije za financiranje i pojačaju sredstva za suvremeni ples.
  
  Plešimo i neka radost bude neobuzdana.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 22. prosinca 2025.
  

Piše:

Maja
Đurinović