Plesna scena.hr

Radikalno opredjeljenje za izvanjsku formu

Studio za suvremeni ples, Zagreb & Zagrebačko kazalište mladih: Mica, kor. Astrid Boons

• 
  
  Posljednja ovogodišnja premijera, koprodukcija Studija za suvremeni ples i ZKM-a, predstavila je autorsku suradnju belgijske koreografkinje Astrid Boons s timom respektabilnih mladih plesnih umjetnica – Martom Krešić, Filipom Bavčević, Nastasjom Štefanić Kralj, Viktoriom Bubalo, Emom Crnić i Dorom Pocedić. Uprizorenje uoči Badnjaka ili drevne svetkovine Nepobjedivog sunca, iako vjerojatno nije odviše planska terminska kalkulacija, nalazi ipak svojevrsnu religijsku kompatibilnost sa sadržajem izvedbe, barem u segmentu scenografskog vokabulara, sačinjenog od jalovog, ali uistinu pravog zemljanog tla i ogoljelih grana, čija se tama ozarena reflektorima prosvjetljuje u ledenim akcentima bijelih vlasulja plesačica, utapa u žutoj izmaglici i tone pod crvenim ognjem. Mrak je upisan u dimenziju prostora kao permanentna nedokučivost, nejasnost ili nesvjesnost, koja se raspiruje i svjetlosno osvještava kroz arhetipske oblike plemenske kohezije sablasnih bijelokosih žena. Dok se krajolik preispisuje u mnoštvu tragova koji se miješaju, što ih tijela u pokretu ostavljaju za sobom, koreografija komunicira poput „zemljanog pisma“ u uvjetima (polu)sljepoće.
  
  Vizualna dramaturgija kao da slijedi koloritom alkemijski put faza prijelaza materije kroz albedo, citrinitas, rubedo i nigredo pa iznova u krug. I dok Jung smatra da „alkemija tvori nešto kao podzemnu struju spram kršćanstva, koje vlada površinom“; koreografkinja svoj koncept radije materijalno veže uz općenitije bio-geološke formativne sile, nego uz ljudsku ekspresivnost, kako se navodi u pratećem informativnom materijalu: „Naziv predstave potječe od skupine metamorfnih minerala građenih od bezbroj tankih, savitljivih slojeva, od kojih je svaki zapis kompresije i izdržljivosti. Nastala djelovanjem topline i nestabilnosti, mica se savija, preslaguje i reflektira, zadržavajući tragove vlastitog nastanka.“ No pitanje ostaje isto, gdje je, u tom prostoru mračne zbijenosti i neodredivih granica, duša?
  
  Koncipirana iz nekoliko slika koje se izdvajaju i razlikuju simbolikom spomenutih boja, izvedba raspolaže ujednačenim plesnim vokabularom, koji tijela tretira poput pokretnih scenografskih elemenata dok se iz svojih, skulpturalno uskih kinesfera oslobađaju uz nagle trzaje u rotacijama, nalik ogoljelim stablima ili sablasnim udovicama koje je planeta zasanjala u zimskoj hibernaciji. Ozračje privremene statičnosti i zaleđene pozicije koje plesačice održavaju, oblikuju konstantu prostora i sporog tijeka vremena, dok šumovit zvučni sloj zasićen pucketanjima, omata scenu i prianja uz tlo za koje su plesačice također zalijepljene dlanovima ili stopalima dok se kreću – ležeći, hodajući ili gmižući. Odličan ansambl imao je značaj udio u oblikovanju, kako je koreografkinja naglasila: „U studio sam ušla s jasnim konceptom, praksom pokreta i setom ideja, ali plesačice su duboko utjecale na rad, interpretirajući te ideje kroz vlastite jedinstvene načine. Ovaj rad ne bi bio ono što jest bez njih.“ (intervju sa Zrinkom Korljan, Jutarnji list, 22.12.2025.)
  
  Predstava se hrani vizualnim efektima i djeluje kao estetski promišljeno scensko iskustvo, ali sudjelovanje koreografije Astrid Boons više se posvećuje instalacijskoj i vizualnoj, nego transformativno energetskoj izgradnji vremena i prostora spram pozicije promatrača. Uspješno je uspostavljena sugestivna atmosfera arhetipske tame, cikličnost transformacija i elementarna povezanost tijela s tlom, pri čemu plesačice funkcioniraju kao ambijentalni elementi pokrenutog krajolika. Svakako je najsnažniji izražajni element ostavljanje traga, otisci u zemlji i njihov performativni egzistencijalni crtež, što moguće priziva asocijacije na naslijeđe Trishe Brown i Pine Bausch. Međutim, radikalno opredjeljenje za izvanjsku strukturu i formu, uz namjerno potiskivanje individualne ljudske ekspresivnosti i fragmentiranje ritmičnog flowa kretanja predstavlja svojevrsnu slabost. Dojam koji predstava ostavlja je ambivalentan. Dok imponira atmosferom i izvedbenom disciplinom ansambla, ustrajno održava dojam emocionalne distanciranosti, u kojoj gledatelj ostaje više svjedokom alkemijske simbolike u atraktivnom krajoliku odviše artificijelne inačice izvornog arte povera senzibiliteta, nego sudionikom nekih unutarnjih preobražaja karakterističnih za kolektivnu snagu plesne umjetnosti kao društvene prakse suosjećanja.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 29. prosinca 2025.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 23. prosinca 2025.)
  
  Mica
  koreografija Astrid Boons
  izvode: Marta Krešić, Filipa Bavčević, Nastasja Štefanić Kralj, Viktoria Bubalo, Ema Crnić, Dora Pocedić
  asistentica koreografije Karolina Szymura, kostimografija i scenografija Zdravka Ivandija Kirigin, asistentica kostimografije i scenografije Ana Roko, glazba Miguelángel Clerc Parada, oblikovanje svjetla Tomislav Maglečić, vizuali Tihomir Filipec, fotografija Nina Đurđević, Inia Herenčić, video Matija Kralj Štefanić, trailer Ante Cvitanović, umjetničko vodstvo SSP Martina Tomić, producent Ivan Mrdjen, asistentica produkcije Jelena Ružić, PR Ivana Sansević
  produkcija Studio za suvremeni ples
  financijski podržali Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Grad Zagreb, Zaklada Kultura nova
  koprodukcija Zagrebačko kazalište mladih
  

Piše:

Jasmina
Fučkan