Plesna scena.hr

Umjetnošću se pokušavamo oduprijeti novom konzervatizmu

Intervju: Arno Ferrera i Gilles Polet, plesni umjetnici

• 
  
  Plesača i cirkuskog umjetnika Arna Ferreru prvi put gledali smo u Splitu kada je 2019. gostovao s predstavom Face Nord ugledne francuske skupine Un loup pour l'homme. Nastupao je u Splitu i s predstavom Queer koja je ujedno označila i početak njegove samostalne karijere. Konačno sam ga upoznala prošle godine u rujnu kada je (23. i 24. rujna 2025.) gostovao u Zagrebačkom kazalištu mladih s predstavom Armour koju je osmislio zajedno s Gillesom Poletom. U srdačnom razgovoru uoči probe objasnio mi je kako je izgledao njegov umjetnički put.
  
  Studirao sam glazbu i gimnastiku, ali sam se odlučio posvetiti radu s tijelom. Zato sam otišao u Švicarsku gdje sam upisao studij fizičkog teatra. Pokretu se pristupalo interdisciplinarno pa sam imao predmete iz improvizacije, plesa, akrobacije. Kad sam diplomirao, proveo sam dvije godine u jednoj švicarsko-bugarskoj skupini, a zatim sam se pridružio poznatoj francuskoj cirkuskoj skupini Un loup pour l'homme u kojoj sam nastupao osam godina. U njoj se najviše predstava bavilo akrobalansom i akrobatskim podrškama, podizanjem i spuštanjem hand to hand i slično. Istraživali smo odnos prema gravitaciji i izdržljivosti. Nakon osam godina osmislio sam predstavu Queer. Osjećao sam da mi se stil počeo razlikovati od stila koji je njegovala moja skupina i htio sam krenuti drugim smjerom. Shvatio sam da želim otići iz Un loupea. Od tada radim samostalno. Iako je nastala dok sam još bio član skupine, Queer je zapravo moja prva samostalna predstava. Napravio sam je s kolegom koji je otišao nakon šeste izvedbe. Budući da sam imao dogovorene mnoge nastupe i turneje, morao sam hitno pronaći drugog partnera i odmah sam se sjetio Gillesa. I tako je počela naša suradnja. Armour je prva predstava koju smo Gilles i ja napravili zajedno.
  
  Gilles Polet studirao je glumu u Leuvenu, a suvremeni ples diplomirao je na uglednom belgijskom P.A.R.T.S.-u 2008. godine. Već je sa svojim prvim solom Jack-in-the-Box obišao mnoge zemlje i gradove, od Hong Konga, preko Teherana i Berlina. Deset godina plesao je u skupini Jana Fabrea i sudjelovao je u njegovom Olimpu, predstavi koja je trajala 24 sata. Nakon toga napustio je skupinu, prestao je plesati i posvetio se jogi. Na pozornicu se vratio 2021. na poziv Arna Ferrere da mu se pridruži u predstavi Queer.
  
  Arna poznajem desetak godina i odmah sam prihvatio njegov poziv. Nas dvojica imamo mnogo toga zajedničkog u načinu na koji se odnosimo prema radu i tijelu, a imamo i slična razmišljanja o ljudskosti koja u sebi nosi i tamu i užitak. Osim toga obojica volimo surađivati s izvođačima koji su bliži kraju svoje karijere i koji se nemaju potrebe dokazivati. To znači da radimo predstave koje sami želimo gledati i za koje mislimo da imaju smisla, a radimo ih jer želimo biti na pozornici i ponovno proživjeti to iskustvo.
  
  Queer je bio duet o intimnom odnosu između dvojice muškaraca. Armour je trio koji o tome također govori, ali odnosi su shvaćeni mnogo šire. (Izvođači su Arno Ferrera, Gilles Polet i Jean-Daniel Broussé.) Više o sličnostima i razlikama pitam autore i izvođače Arna i Gillesa.
  
  Arno: Queer je predstava koja je propitivala muškost, dominaciju i submisivnost između dvojice muškaraca. U tom odnosu postoji želja i pristanak, u njemu ne postoji moć jednog nad drugim. Čak i u nasilnijim prizorima otvarali smo prostor za nježnost između dva tijela istoga spola koja na sebi imaju jedino kožne pojaseve. Nakon tog dueta, odlučili smo napraviti trio u kojemu smo htjeli govoriti o ljubavi između trojice ljudi, ali i o transformaciji nasilja. I tako je nastao Armour.
  
  Gilles: To nam nije bilo lako postaviti, ali sve je stvar ravnoteže. Za nas je to bio i proces prepuštanja. Prepuštanja nasilju koje i sami predstavljamo putem svojih tijela, kroz iskustva koja nosimo i koja stalno ponavljamo. Zanimalo nas je kako možemo prekinuti taj krug nasilja i pretvoriti ga u nešto drugo. Cijela se predstava bavi ponovnim otkrivanjem intime i zaobilaženjem nasilja, ali sa sviješću da je ono dio nas i da ga ne možemo zaboraviti ili praviti se da ne postoji. Zanimalo nas je kako izabrati intimu, prepuštanje i, na neki način, ljubav.
  
  Osobno sam u Armouru pročitala i kritiku patrijarhata koji muškarcima ne dozvoljava ranjivost i krhkost.
  
  Gilles: To je potpuno točno.
  
  Armour znači oklop. Osim u nazivu predstave, on je vidljiv i na vama. Naime, zajedno s izvođačem Jean-Danielom Brousséom na nogama i prsima imate sportske štitnike. Zašto?
  
  Arno: Makar zvuči paradoksalno, čini nam se da sportska zaštitna oprema potiče nasilje jer kada si zaštićen, možeš jače udarati, možeš se u drugu osobu snažnije zalijetati. To smo htjeli prikazati. Međutim u ranoj fazi procesa rada naša se dramaturginja usprotivila toj ideji. Govorila nam je da ćemo time glorificirati nasilje što se protivi svemu što želimo poručiti. Stoga nam je predložila da nam oprema postane sredstvo za postizanje intimnosti, da budemo bliži jedni drugima. To nam se svidjelo pa smo se na taj način odlučili koristiti zaštitnom sportskom opremom. Ona postaje poput praznih ljuštura, nešto što je možda nužno.
  
  Je li taj oklop ujedno zaštita od društvenih predrasuda i svih vrsta nasilja?
  
  Gilles: Već sama prisutnost uvježbanih muških tijela na sceni može nešto predstavljati – nama je predstavljalo utjelovljenje nasilja. Primijetili smo da se u posljednje vrijeme sve više autora i autorica bavi pitanjem muškosti. Mnoge izvedbe uključuju muškarce kako bi promijenili patrijarhalnu paradigmu. I to nam se sviđa. U toj paradigmi dječake se od malena odvaja od vlastitih emocija kako bi kasnije mogli činiti vrlo nasilne stvari — ne razmišljajući pritom o drugim ljudima, ni o prirodi. Postoji mnogo slojeva u kojima se muškarce u društvu trenira da budu odvojeni od emocionalnog dijela sebe. U predstavi Armour pokazujemo da je ta promjena već u tijeku, da je u društvu primjećujemo i to izuzetno podržavamo.
  
  Mislite li da društvo u ovom vremenu kriza i ratova, te pojačane militarizacije podržava promjenu patrijarhalne paradigme?
  
  Arno: To je nezgodno pitanje. Promatrajući muškarce oko sebe, a pritom ne mislim na umjetnike ili svoje prijatelje, vidim da su se mnogi već promijenili. Primjerice, ako pogledam svog brata ili rođaka, njihove načine na koje se odnose prema svojoj djeci, koliko su uključeni u njihove živote, dokazuje mi da se promjena već dogodila. I to je lijepo. Međutim većina svijeta i dalje šalje drukčiju poruku, ali nadam se da je to samo posljednji otpor starih patrijarhalnih struktura koje se očajnički pokušavaju održati. Prema mojem mišljenju već je prekasno. A možda je to samo moj optimističan pogled na život i svijet oko sebe.
  
  Gilles: Mislim da smo ipak još daleko od toga gdje bismo trebali biti. Zato i radimo ovakve predstave koje su pomalo provokativne i uznemirujuće jer osjećam snažan val novog konzervatizma koji podsjeća na fašističku prošlost. Naša se nedavna povijest nažalost ponavlja. Razdoblje zaborava prošlosti prije trajalo je stotinjak godina, kada su starije generacije umrle, a mlade nisu imale izravan kontakt s iskustvom prošlosti. Danas je taj ciklus kraći. Stoga je važno raditi ovakve predstave jer se umjetnošću pokušavamo oduprijeti tom konzervatizmu. Ne dižemo revoluciju, ne negiramo ono što je muško, prihvaćamo čak i one aspekte koji nam se ne sviđaju, kao što je nasilje, ali razmišljamo o tome kako bi se oni mogli razvijati i transformirati, kako se možemo prestali vrtjeti u krug i ponavljati iste obrasce.
  
  Kako je moguće nasilje pretvoriti u nešto nenasilno?
  
  Arno: Mislim da je to moguće uz pomoć ljubavi. U tome leži i razlog zašto smo na sceni trojica. Želimo istaknuti da užitak može biti i u gledanju drugih. Kada su druge dvije osobe, do kojih ti je stalo i koje voliš, zajedno, a ti si promatrač te ljubavi. Dakle, nisi dio toga, ali se osjećaš povezano. Rekao bih da je to suprotnost ljubomori.
  
  Gilles: A to je dosta povezano s muškošću uz koju se vežu ideje posjedovanja, osvajanja, konzumiranja. Ovdje se poentira nešto što je nepoznato ili neugodno za patrijarhalnu viziju svijeta, a nudi se mogućnost da se istovremeno pokažu snaga i ranjivost.
  
  Arno: U predstavi se referiramo i na igre dominacije i submisivnosti, s provokativnim idejama koje dolaze iz shibarija. Način na koji u jednom trenutku pomičemo tijela doslovno proizlazi iz toga. I tu se zapravo radi o moći onoga koji je objekt u submisivnoj poziciji, nasuprot moći onoga koji njime manipulira.
  
  Gilles: Predstava se bavi transformacijom stvarnog nasilja. Zato na pozornici prikazujemo ljubav među sobom, ali to nisu pornografske, erotske ili eksplicitne seksualne scene. Daleko smo od toga jer ne želimo nikoga provocirati. Namjera nam je ostvariti povezanost s publikom, a provokacija stvara distancu koju nikako ne želimo.
  
  Kakve su reakcije publike? Prepoznaju li gledatelji sve te ideje?
  
  Arno: Predstava je uglavnom vrlo dobro prihvaćena. Zanimljivo je da je uglavnom vole žene. Muškarci ne baš toliko. Mnogim muškarcima ju je neugodno gledati. Neki su nam rekli: „To je predstava o gejevima pa nam nije zabavna.“
  
  Gilles: Imali smo zanimljivo iskustvo u njemačkom gradu Saarbrückenu gdje smo pozvani na festival Perspectives. Predstavu smo izvodili u katoličkoj crkvi koja je dva tjedna nakon našeg nastupa bila desakralizirana. Neki su nas optužili da smo mi krivi za to, makar se odavno znalo da će biti desakralizirana. Međutim župljani su stali na našu stranu, pomagali su nam prije izvedbe i došli su gledati predstavu. Prvu večer došle su samo žene. Bile su oduševljene i drugu su večer povele sa sobom muškarce koji su također bili oduševljeni. Da je bilo obrnuto, vjerujem da rezultat ne bi bio isti. No oni su se svi potpuno uključili i to je bilo nevjerojatno.
  
  Arno: Moram istaknuti da gostujemo po festivalima i u raznim zemljama isključivo zahvaljujući partnerima. Oni su za nas veoma važni. U Zagreb smo došli zahvaljujući trima partnerima: Cirkorami, ROOM 100 i udruzi Domino, ali i Zagrebačkom kazalištu mladih.
  
  Jeste li vas dvojica osnovali svoju kazališnu skupinu?
  
  Arno: Nemamo stalnu skupinu, ali zato imamo ime turneje. Zovemo je Hardcore. Rekao bih da je to ujedno i ime naše sadašnje skupine u kojoj nas je trenutačno četvero, ali uskoro će nas biti sedmero – petero izvođača i dva tehničara.
  
  To znači da već imate nešto u planu. Što radite sljedeće?
  
  Arno: Napravit ćemo predstavu s petero izvođača na sceni, s tehničarem koji je s nama na pozornici i s pirotehničarem. Želimo raditi s vatrom.
  
  Gilles: Ta će predstava biti poput bombe, ali ne u smislu destrukcije.
  
  Arno: To je ponovno predstava o ljubavi, ali ovaj put s još više plesača kao svojevrsni odgovor na ova konzervativna vremena. Polazimo od inkvizitora koji su u prošlosti osuđivali i mučili one ljude koji su prakticirali poganske rituale povezane s prirodom, plodnošću, slušanjem, radom s grupom i kolektivnim transom.
  
  Gilles: U toj predstavi neće nastupati samo muškarci jer se želimo odmaknuti od teme muškosti. U njoj će biti i nekoliko nebinarnih i ne-cisrodnih osoba, a svi će biti prekriveni životinjskim kostimima pa nećemo znati tko je tko. Na taj način razbijamo rodne kodove i testiramo ideju da spol u seksualnosti nije nužno važan.

  Arno: Tvoj spol nije nužno povezan s tvojom intimnošću. U prirodi je to jasno, ali naše ljudsko društvo je oblikovalo drugačije konstrukte. Na tu predstavu gledamo kao na mali manifest, našu borbu protiv sve desnijeg i konzervativnijeg svijeta.

  Gilles: No, sve će to biti popraćeno obiljem humora jer predstava mora biti vesela i zabavna.
  
  Zašto mora biti zabavna?
  
  Gilles: Kad bi bila previše ozbiljna, izgledala bi čudno. Publika lakše i brže prihvaća zabavne stvari. Slično je i s vrlo dramatičnim situacijama. Ako im se možemo smijati, onda napetost možemo i otpustiti. Humor pomaže razoružati gledatelje, kako bi brže i lakše primili naše ideje, umjesto da se automatski distanciraju obrambenim mehanizmima.
  
  Arno: Uostalom ne želimo više patiti na sceni. Nema potrebe udarati tijelom o zid, biti gažen i slično. Ne treba nam to više. Svijet je dovoljno nasilan u ovom trenutku pa je bitno očuvati nadu i radost. Lakše je biti depresivan u kutu nego pokušati biti radostan. Ne želimo nametati bol publici, ali želimo je snažno izazvati. To je sigurno.
  
  Zašto želite raditi s vatrom? Što njome poručujete?
  
  Arno: Predstava ima tri sloja. Vatra je u prvom sloju. To znači prihvaćanje plamena koji se koristio za pročišćavanje svijeta. Mi ga preuzimamo i okrećemo u nešto što je izvor užitka. Dakle, plesat ćemo unutar strukture plamena koristeći se plinom.
  
  Koja su druga dva sloja?
  
  Arno: Drugi sloj čine vrhunci užitka. Svaka osoba u grupi doći će do točke užitka koju stvaraju drugi. Radimo s akrobatima i plesačima koji tijela dovode u izazovne situacije. Primjerice, neki od njih se podižu za kosu. Na taj način progovorit ćemo o užitku koji nije nužno blizak svima, ali publika može suosjećati i reći: „U redu, ovo nije moje, ali razumijem zašto je tu.“ Naime, otkrit ćemo užitke koji su većini pomalo čudni.
  
  Gilles: Uz to postoji i treći sloj, a to je prikaz poganstva. S obzirom na to da su u poganstvu mnoge stvari povezane sa životinjskim svijetom, mi nosimo velike plišane kostime koji su poput životinjskih maskota. Krzna utjelovljuju poroke, ali govore i o nečemu potpuno prirodnom za nas, o tome da nije važno tko je tko. Svi smo dio poganskog trenutka kolektivne radosti.
  
  Predstavom Armour htjeli ste transformirati nasilje u umjetnički čin. U novoj predstavi humorom ćete izazivati konzervativna stajališta. Osjećate li konzervativnost i u području kulturne politike, konkretno financijske podrške?
  
  Arno: Javna sredstva su vrlo važna jer podržavaju ovakve teme. A naša je strategija da ne govorimo o njima izravno, nego na način koji će državne ustanove podržati i dati nam sredstva. Zasad smo dobili novac za sve predstave, ali na žalost ne znamo koliko će to dugo trajati. Zastrašujuće je vidjeti kako konzervativna vremena smanjuju i ograničavaju sredstva za kulturu, obrazovanje i zdravstvo. A jedino kroz kulturu možemo i dalje propitivati temeljne društvene i životne vrijednosti. Stoga idemo dalje. Zasad imamo novčanu podršku, a uz nju su nam iznimno važni i partneri.
  
  Sretno s novom predstavom. Nadam se da ćemo je vidjeti.
  
  © Katarina Kolega, PLESNA SCENA.hr, 22. siječnja 2026.

Piše:

Katarina
Kolega