Plesna scena.hr

Nepostojano mjesto, postojana scena

Dodjela Godišnjih strukovnih nagrada za suvremeni ples za 2025., organizatori Udruga plesnih umjetnika Hrvatske (UPUH) i Udruga profesionalnih plesnih umjetnika PULS (UPPU PULS)

• 
  
  Dodjela godišnjih strukovnih nagrada za suvremeni ples za 2025. godinu, održana 24. siječnja u Zagrebačkom plesnom centru, još je jednom ponudila jasan, ali nimalo jednoznačan presjek domaće scene. S jedne strane, on je ohrabrujući: nagrađeni radovi potvrđuju visoku razinu autorske promišljenosti, izvedbene zrelosti i spremnosti na rizik. S druge, simptomatičan je jer gotovo svi nagrađeni, svaki na svoj način, govore o plesu koji se stalno bori za prostor, i stvarni i simbolički, odnosno o sceni koja, kako je rečeno na dodjeli, godinama pleše po rubu… egzistencije.
  
  Nagrada za najbolju predstavu u cjelini pripala je Nepostojanom mjestu Irme Omerzo. Izvedena ispod zagrebačkog Mosta slobode, predstava svjesno bira prostor koji Marc Augé opisuje kao „nemjesto“, zonu prolaznosti, tranzita i anonimnosti, i upravo ondje gradi jednu od najtiših, ali i najuvjerljivijih poetskih izjava domaće plesne scene posljednjih godina. Snaga tog rada ne leži samo u site-specific pristupu, nego u dosljednosti s kojom koreografija proizlazi iz neizvjesnosti samog prostora. Izvrsna Ema Crnić ne pokušava ga osvojiti, ona s njim koegzistira. Povremeno nestaje među prolaznicima, zatim se vraća u intimnom planu, dopuštajući da se pozornost publike rasipa, puca i klizi. Nepostojano mjesto podsjeća da ples ne ostavlja materijalni trag, ali upravo zato stvara snažan, osoban oblik prisutnosti, onaj koji se rekonstruira u tijelu gledatelja. Nagrada ovom radu ujedno je i priznanje 25 godina dugoj autorskoj praksi Irme Omerzo u Hrvatskoj, prepoznatljivoj po estetskoj jasnoći i etičkoj dosljednosti.
  
  
  
  
  U istoj su kategoriji, posve zasluženo, nominirane i Matea Bilosnić sa Zagrebačkim plesnim ansamblom za Never Again, meditaciju o prolaznosti i vremenu kao živom koreografskom materijalu (više ovdje), te Filipa Bavčević i Nastasja Štefanić Kralj za Intermezzo (više ovdje), duhovitu i preciznu studiju odnosa tijela, glazbe i percepcije.
  
  Ako Nepostojano mjesto ples pronalazi u pukotinama grada i neuhvatljivosti prostora, Rekonstrukcije: koreografske intervencije na strukturi površine – trajanje, erozija, akumulacija, nestajanje Marjane Krajač, nagrađene za najbolju koreografiju, zadržavaju ga u dugom trajanju i suživotu s arhitekturom i materijom. Dvosatna intervencija u atriju Hrvatskog prirodoslovnog muzeja razvija koreografiju iz sporosti i tišine, dopuštajući tijelima da prostor upoznaju iznutra – pogledom, težinom i mišićnom napetošću. Pokret se ovdje ne nudi kao forma koju treba uhvatiti, nego kao proces koji se taloži kroz vrijeme, u ritmu arhitekture, svjetla i svakodnevnih zvukova muzeja. Plesačice – Ana Jelušić, Jana Božić, Dora Pocedić, Eleonora Vrdoljak i Marina Brajdić – kreću se poput zasebnih organizama, susrećući se tek u kratkim trenucima sinkroniciteta koji ostaju kao zarezi u vremenu. Pozornost gledatelja može lutati, ali upravo to lutanje postaje dio iskustva: ova izvedba ne traži fokus, nego prisutnost. Prostor nije kulisa, nego ravnopravan partner tijelima koja se na njega oslanjaju, u njemu odmaraju i u njega upisuju tragove.
  
  U ovoj su kategoriji još bile nominirane Ivana Bojanić za uzbudljivu vokalnu koreografiju HIHI te Kate Foley za Dvije stolice, duet plesačice sa i bez tjelesnih teškoća. Izvođačice ovog dueta, Sanja Polić i Ivona Medić, nominirane su i u kategoriji za najbolju izvedbu, a te su nominacije važne jer potvrđuju umjetničku ravnopravnost inkluzivnih plesnih praksi.
  
  Nagrada za najbolju izvedbu pripala je ansamblu Studija za suvremeni ples za All’ arme Ginevre Panzetti i Enrica Ticconija. Riječ je o izvedbi koja preciznost dovodi do ruba brutalnosti. Šest nagrađenih plesačica – Martina Tomić, Ida Jolić / Ema Crnić, Viktoria Bubalo, Marta Krešić, Filipa Bavčević i Nastasja Štefanić Kralj – djeluje kao jedno tijelo: disciplinirano, hipnotičko i uznemirujuće. U ritmičkom pulsiranju koraka, uniformiranosti pokreta i militariziranoj ikonografiji, All’ arme razotkriva tanku liniju između zajedništva i nasilja. Ansambl ovdje ne demonstrira samo tehničku izvrsnost, nego sposobnost da kolektivno tijelo postane nositelj snažnog političkog značenja. Nagrada potvrđuje i kontinuitet ansambla koji desetljećima ustrajno djeluje na sceni.
  
  U ovoj je kategoriji bila nominirana i Roberta Milevoj za solo S Robertom, krajnje osobnu i hrabru autorsku ispovijed u kojoj tijelo postaje prostor sjećanja, suočavanja i nježnog otpora (više ovdje). Rad svojom zrelošću i cjelovitošću zaslužuje i nominaciju u kategoriji najbolje predstave u cjelini – kada bi ih moglo biti četiri.
  
  Nagrada ohrabrenja za izvođačicu do 25 godina, dodijeljena Lari Kapeloto, zasluženo ističe još jedno snažno plesačko ime iz Pule. U protekloj sezoni Kapeloto se profilirala kao iznimno pouzdana i prilagodljiva izvođačica, što potvrđuju njezine uloge u predstavama Zagrebačkog plesnog ansambla Tamo gdje sve duše idu Miloša Isailovića i Never Again Mateje Bilosnić, kao i u nezavisnom projektu The Happiness of Mr. J. Koraljke Begović. U svim tim, stilski različitim kontekstima, pokazuje sposobnost da izdrži snažne fizičke zahtjeve, ali i da se otvori instinktivnijem, emotivno nabijenom kretanju koje prirodno privlači pogled. Njezina izvedbena zrelost ne počiva na prepoznatljivom stilu, nego na sposobnosti da se u potpunosti stavi u službu koreografskog materijala.
  
  U ovoj su kategoriji bile nominirane i mlade plesačice Jana Božić i Iva Katarinčić, imena na koja svakako treba obratiti pažnju u godinama ispred nas.
  
  Posebna nagrada za izuzetan umjetnički doprinos i razvoj suvremenog plesa dodijeljena Vesni Mimici zatvara ovaj krug pogledom unatrag. Vesna Mimica danas je gotovo institucija: njezino je ime sinonim za ples diljem Hrvatske, i među publikom koja možda nikada nije kročila u kazalište. Njezino višedesetljetno djelovanje koje povezuje umjetničku praksu, strukovno organiziranje i kontinuirani medijski rad, podsjetnik je da plesna scena ne opstaje samo zahvaljujući vidljivim autorima i predstavama, nego i zahvaljujući onima koji godinama strpljivo „drže pozadinu“, stvaraju uvjete, arhive i javni prostor za ples.
  
  Prosudbenu komisiju ove su godine činile Anna Javoran, autorica i izvođačica mlađe generacije; Maša Kolar, naša ugledna autorica izvođačica s bogatim međunarodnim iskustvom i bivša ravnateljica Baleta u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci; te Melanie Suchy, njemačka novinarka specijalizirana za ples. Prvi je ovo put da komisija ima člana iz inozemstva, što je logično s obzirom da je u planu održavanje mini festivala, odnosno showcasea nagrađenih autora i radova za inozemne producente.
  
  Čestitke idu i redateljici Maji Sviben i „manjinskom odboru u struci“ Branku Bankoviću, Pravdanu Devlahoviću i Marinu Lemiću, voditeljima ceremonije, koja je, rijetko za strukovna okupljanja, bila istodobno duhovita, autoironična i iskreno dirljiva. Završni nastup zbora WTFalš, sastavljenog od plesačica, bio je točka na i u slavljeničkom, a blago anarhičnom tonu.
  
  Ovogodišnje nagrade za suvremeni ples tako slave upornost da se pleše i stvara ondje gdje uvjeti često nisu idealni, ali i hrabrost da se posegne za nekonvencionalnim izvedbenim formatima. Prepoznaju snagu kolektiva, važnost trajanja i neprocjenjivu vrijednost kontinuiteta. U tom smislu, one precizno odražavaju stanje scene: krhke, ali žilave; marginalizirane, ali estetski i etički snažno artikulirane.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 28. siječnja 2026.

Piše:

Jelena
Mihelčić