Plesna scena.hr

Isadorables Vallis Aureae

Požeška plesna povjesnica

• Ovo je moja prva „plesna povjesnica“ napisana na poziv Vesne Vlašić koja priprema knjigu priča nadahnutih Požegom za 800. rođendan grada koji će se proslaviti sljedeće 2027. godine. Napisala sam je u trenutku, puno prije roka, jer je očito samo čekala pravu priliku.
  
  Zanimljivo je kako postoje te neke prostorno-vremenske petlje sa sjecištem na kojem se polako i nesvjesno talože slojevi neke priče. Požega je jedan od mojih gradova u kojem su se ispreplele niti osobnog zanimanja i profesionalnog istraživanja i djelovanja, odnosno kao da je moje iskustvo Grada (a grad su Ljudi koji ga otopljuju, koji nadahnjuju, koji ulažu i daju svoju energiju: emociju, znanje, volju, kreaciju) počelo prizivati njegova (pra)sjećanja koja su se s vremenom oblikovala u jednu od mojih plesnih povjesnica. U njoj su se (zasad) susreli, dotakli, potakli: Isadora Duncan, Mirjana Janeček-Stropnik, Mato Hanžeković, Ilijana Lončar, Marijana Matoković, Tatjana Kostanjević i Luka Švajda.
  
  Za ne baš obećavajući početak; Požega je u našoj obiteljskoj memoriji bilo mjesto ženske kaznionice u kojem su kaznu odslužile baka i teta, kao i mnoge druge djevojke i žene obilježene nekim djelovanjem u NDH, i stoga politički nepodobne u novoj SFRJ. Ja sam rođena 1960., dakle u neko bolje, optimističnije vrijeme, i zapravo sam za taj detalj iz obiteljske prošlosti saznala dosta kasnije. (Stariji su pazili da nas time ne opterete.) Teta mi je, prateći moja plesna istraživanja, spomenula da je s njima u kaznionici bila i jedna plesačica, Mirjana Janeček-Stropnik, koja je i tamo odmah okupila djevojke u plesnu grupu… Tada uopće nisam čula za nju, poslije je bilo jasno i zašto, a onda sam igrom slučaja (koji to nije) dobila njezin arhiv i uz impresivne materijale tu je bio i dirljivi, rukom izrađeni plakatić nastupa u KP domu Požega.
  
  Plesne umjetnice u pravilu osjećaju snažnu, tjeloumnu vokaciju za djelovanjem, prijenosom znanja i spoznaja. Ne boje se intervencija u svoje okruženje i vrijeme, koje im je uglavnom nesklono, ili barem nezainteresirano. Isadora Duncan je na samom početku 20. stoljeća prva pomakla brda intelektualne skepse duboko ukorijenjene u zapadnoj civilizaciji i temeljene na inferiornosti žene, tijela i osjećaja. „Njen genij ju je gonio na juriše na život dok nije postala svjetska veličina, preporodivši umjetnost plesa tako da ona i danas živi od njene ostavštine… Smatrajući život energijom koja traži samo slobodu, nije se u svome umjetničkom djelovanju ni u svome osobnom životu dala sputavati bilo kakovim društvenim obzirima i propisima.“ napisao je vidno impresioniran požeški književnik Mato Hanžeković koji je 1944. prvi preveo, uredio i objavio Isadorine nezavršene memoare pod naslovom Moje uspomene. On vjerojatno nije vidio Isadorin nastup; moguće ga je Matošev esej Isadora potaknuo na otvorenost spram te nove umjetnosti pa ju je prepoznao u radu Mirjane Janeček koja je završila studij plesa po Duncan metodi u Pragu, i onda već od 1921. davala u Zagrebu solo plesne koncerte, da bi uskoro otvorila državno odobrenu školu umjetničke plesne kulture.
  
  Hanžeković u svom predgovoru Isadorine knjige spominje vrlo uspješno Komorno veče žive plastike i utjelovljenja glazbe koje je Mirjana Janeček-Stropnik priredila u Malom kazalištu 1943. u spomen na desetu obljetnicu smrti Dragutina Domjanića, kombinirajući poeziju, glazbu i ples. Ali Mirjana je uz supruga Stropnika bila sljedbenica Jehovinih svjedoka, što je 1947. na sudu proglašeno krivičnim djelom „protiv naroda i države“, te je sljedećih pet godina provela u KP domu Požega. (Ironija sudbine je što je i njezin posljednji zabilježeni legitimni umjetnički nastup bio u srpnju 1945. u okviru kulturne ekipe X. divizije V. korpusa JNA u Požegi.) Uglavnom, tu u prostoru priličnih fizičkih ograničenja Mirjana Janeček-Stropnik prenosila je Isadorine postulate slobode pokreta i vizije utjelovljavanja poezije i glazbe. Sačuvani su osvrti na dva nastupa, prvi već 17. lipnja 1947. kad je na kraju „mješovitog programa“ Marijana Butković izvela „meloplastičnu studiju Antigone“ u koreografiji Mirjane Janeček-Stropnik. Koreografkinja je „iznenadila“ neobično lijepim i dubokim prikazom teme te je iskazana želja za više ovakvih priredbi. Znamo i da je 1951. Mirjana uprizorila program posvećen Chopinu. Njezine Meloplastične studije i Živa plastika su oduševile prisutne, te je nastup imao i svoju reprizu sljedeći tjedan.
  
  Isadora Duncan se u Požegu vratila (slobodna!) s mojom studenticom i mladom glumicom Marijanom Matoković. koja je zagrizla u njezinu životnu i umjetničku priču, utjelovila je i dramaturški uobličila njezin autobiografski tekst (u Hanžekovićevom prijevodu), a onda otkrila da se u Požegu doselila akademska kiparica Tatjana Kostanjević, autorica opatijske skulpture Isadore. Posjet njezinom ateljeu otkrio je više različitih plesnih skulpturica „za Isadoru“, od kojih su tri zaplesale u našem zajedničkom autorskom projektu Isadora premijerno izvedenom 2017. u Gradskom kazalištu Požega.
  
  No duh slobodnog suvremenog plesa, pokrenut, čuvan i prenošen u svetoj i prosvjetiteljskoj misiji Isadorinih sljedbenica („Isadorables“) nastanio se u Požegi već ranije i traje do danas. Škola Mirjane Janeček je vjerojatno prva škola modernog, kreativnog plesa u Zagrebu, no ubrzo se 1930-ih otvaraju i druge, sve vrlo bliske po programu, od kojih će do danas preživjeti jedino škola Ane Maletić, postajući nova jezgra i izvor educiranih i inficiranih mladih žena (sporadično, ali vrlo bitno – i mladića) čiji je životni izbor, vokacija i sudbina – ples. Jedna od tih plesnih umjetnica sa zadatkom širenja ideala suvremenog plesa kao ključne stavke u edukaciji cjelovite ličnosti, bila je i 1990-ih dobro znana plesačica Ilijana Pirel, koju je srce odvelo u Požegu. Spajajući dvije fatalne ljubavi Ilijana (sada) Lončar pokrenula je Plesnu radionicu koja je danas, nakon četvrt stoljeća, iznimno značajan i vidljiv plesni centar u Hrvatskoj, ali i izvan granica. Požeški Plesokaz je narastao u snažnu i radosnu međunarodnu manifestaciju djece i mladih, a plesni umjetnici rado sudjeluju na Impro Dance Art Lab Požega ili dolaze na Požeški plesni kreatorij podijeliti svoje znanje i dosege. Ilijanin posvećeni i požrtvovni rad je potaknuo mnoge na suučesništvo u svijetu plesne, izvedbene i kazališne umjetnosti; iz njezinog je studija krenuo u svijet plesne profesije i mladi plesač i izvedbeni umjetnik aktivan na međunarodnoj sceni, Požežanin Luka Švajda koji me nedavno posjetio jer se uključio u jedan europski istraživački projekt zbog kojeg ga zanima moj plesni arhiv…
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 20. veljače 2026.
  

Piše:

Maja
Đurinović