Plesna scena.hr

Koreografirati kamerom

Filmovi Vere Maletić u kontekstu Genre Film Festivala

• 
  
  Retrospektivna izložba GEFF 63 – 69: Od antifilma do crnog vala koja je u Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb trajala od 11. prosinca 2025. do 15. veljače 2026., te popratni simpozij 12. i 13. veljače, podsjetili su na gusto isprepletenu mrežu eksperimentalnih praksi koje su obilježile Zagreb šezdesetih godina. U tom kontekstu, filmovi koreografkinje Vere Maletić, također dio izložbe i jedna od tema simpozija, otvaraju često zanemareno poglavlje: razvoj plesnog filma kao autonomne umjetničke forme unutar istog istraživačkog impulsa koji je oblikovao GEFF .
  
  U svojim teorijskim tekstovima Vera Maletić jasno razlikuje tri razine odnosa plesa i kamere: plesnu dokumentaciju, prijevod scenskog djela za ekran i plesni film kao punokrvnu, samostalnu formu. Ta razlika nije terminološka, nego strukturna. Dokumentacija bilježi izvedbu, prijevod prilagođava kazališnu logiku mediju, a plesni film nastaje tek kada se pokret, kadar, montaža i filmsko vrijeme integriraju u novu cjelinu. Drugim riječima, presudan je trenutak u kojem pitanje više nije kako snimiti ples, nego kako koreografirati kameru. Upravo se taj pomak može pratiti u radovima Vere Maletić nastalima između 1964. i 1968. godine zahvaljujući suradnji Televizije Zagreb i Studija za suvremeni ples kojeg je Vera osnovala i vodila šezdesetih godina.
  
  Rani radovi, poput Formacija (1964., red. Mladen Raukar i Herman Lanske), još uvijek pokazuju linearnu koreografiju snimljenu u bijelom studiju, uz ograničenu upotrebu televizijskih izražajnih sredstava. Kamera promatra, ali ne intervenira bitno u strukturu pokreta. No već u Radijantu (1966., red. Vladimir Seljan) vidljiv je pomak. Superpozicije, detalji, prekidi kontinuiteta i promjene planova fragmentiraju tijelo i reorganiziraju ga u novoj prostorno-vremenskoj dinamici. Kamera više nije neutralni svjedok; ona postaje aktivni element kompozicije.
  
  Kulminacija tog procesa jest film Koreografija za kameru i plesače (1968.), realiziran u suradnji s redateljem Krešom Golikom, na glazbu Ive Maleca i u produkciji Zagreb filma. Ekstremni planovi pretvaraju dijelove tijela u apstraktne forme; izmjene planova mijenjaju percepciju prostora; montaža proizvodi ritam neovisan o glazbenom predlošku. Kamera je uglavnom statična, no upravo kroz kadriranje i montažu proizvodi pokret. Koreografija se ne događa samo u tijelu plesača, nego u organizaciji tijela unutar filmskog vremena.
  
  Ovi filmovi nastaju u suradnji s redateljima, ali idejna inicijativa, kao i koreografska koncepcija, naravno, pripadaju Veri Maletić. Sudjelovanje u planiranju kadrova, strukturi filma i ritmu montaže jasno svjedoči o ravnopravnoj autorskoj poziciji. Ipak, na aktualnoj izložbi o GEFF-u film Koreografija za kameru i plesače u početku je bio potpisan samo imenom redatelja Kreše Golika, a Radijant samo imenom Vladimira Seljana, što se ponavlja i u popratnom katalogu. Takvo navođenje perpetuira dugotrajnu praksu pogrešnog ili nepotpunog atribuiranja. Ispravno je reći da su to filmovi Vere Maletić nastali u suradnji s navedenim redateljima. Zahvaljujući intervenciji Maje Đurinović, potpisi na izložbi su ispravljeni, no katalog, nažalost, ostaje trajni arhivski dokument u kojem je atribucija nepotpuna.
  
  GEFF je nastao iz ideje antifilma – oslobađanja filma od naracije, simboličkog tereta i tradicionalnih izražajnih sredstava. Film je shvaćen kao prostor istraživanja, kao čin otkrivanja, a ne komunikacije. U tom svjetlu, plesni film Vere Maletić može se čitati kao paralelni eksperiment: redukcija, preciznost, fokus na percepciju, oslobađanje od kazališne iluzije. Integracija pokreta i filmske strukture nije ilustrativna, nego istraživačka. Plesni film u tom kontekstu nije rubna disciplina, nego još jedno od mjesta na kojem se film misli iznutra.
  
  Nakon pionirskih eksperimenata s filmom u Zagrebu, Vera kratko radi u londonskom Laban centru, a sedamdesetih godina seli u Sjedinjene Američke Države, gdje ostaje do kraja života. Tijekom dugog akademskog rada predaje na Studiju plesa pri Sveučilištu Ohio, gdje uvodi predmet plesnog filma – tada nazivan videodance – u sveučilišni kurikulum. Time postaje jedna od prvih koja institucionalno afirmira plesni film kao zasebno područje umjetničkog i teorijskog rada. Iskustvo zagrebačkih šezdesetih, suradnje s Televizijom Zagreb i ORF-om u Beču te susret s američkom avangardom, uključujući radove Maye Deren i drugih pionira koji su snažno utjecali na film Koreografija za kameru i plesače, integriraju se u pedagošku praksu koja plesni film postavlja kao legitimno akademsko polje.
  
  U kontekstu izložbe o GEFF-u, filmovi Vere Maletić svjedoče o ranom i promišljenom pomaku od prijevoda prema koautorskom dijalogu između tijela i kamere. Taj pomak nije tek stilistička inovacija, nego promjena stava prema mediju. Ako je antifilm, prema pokretaču GEFF-a Mihovilu Pansiniju, čin istraživanja unutarnjih potencijala filma, tada su radovi Vere Maletić jedan od primjera takvog istraživanja u susretu s plesnom umjetnosti. Plesni film ovdje nije margina filmske povijesti, nego sastavni dio tog radikalnog eksperimenta.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 21. veljače 2026.
  

Piše:

Jelena
Mihelčić