Tu oko ekvinocija, i prvih dana proljeća, obično se sjetim Primavere, slike talijanskog slikara Sandra Botticelija koja, uz njegovo Rađanje Venere, predstavlja ključno djelo renesanse. Iako je riječ o platnu monumentalnih dimenzija, moje ga sjećanje uprizoruje oprostorenog u scenu. U podrumu bivše tvornice Jedinstvo na svježe obojanom podu projicirane su tri dia-projekcije, detalji s Botticelijeve slike. Ove projekcije ujedno su i scenografija unutar koje će se razviti komorni ples-performans La Primavera, koji su oblikovali Željka Sančanin, Saša Božić i Andrej Vučenović. Godina je 2000. i nakon prvog performansa izvedenog u Kikindi 1998. godine, ova je izvedba bila svojevrsni proboj, budući da je La Primavera uskoro bila prikazana u sklopu off programa Eurokaza. U programskoj knjižici tada je zabilježeno: „La Primavera je nastala na motivu alegorije Venere, kao slava božanstva prirode, majke zemlje. Performans u svoju strukturu unosí različite elemente iz prošlih izvedbi tretirajući ih kao dijelove obredne igre i plesa.” Na par crno-bijelih analognih fotografija koje je oblikovao Marko Čaklović, u prvom je planu fluidna silueta Željkinog tijela u pokretu koje se giba između svjetla i tame. Na jednoj snimci, Željka je nogom kročila u projekciju i na trenutak se stječe utisak kao da su se tijelo i slika spojili. Sjećanje oprostoreno i rastjelovljeno slikom. Između sna i sjene.
Željka Sančanin jedna je od ključnih figura suvremene plesne scene na prijelazu stoljeća. Zajedno sa Sašom i Andrejom oformila je umjetničku skupinu Oberiu, koja će nekoliko godina kasnije postati Kombinirane Operacije. Kroz studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u ples je ušla transdisciplinarno, otvarajući svoju praksu prema teoriji, multimediji, vizualnim umjetnostima i književnosti. U takvoj konstelaciji umjetničko djelovanje realizira u ambijentu proširenog poimanja koreografije, koja iskušava vlastitu autonomiju te se prelijeva u druge medije i discipline. Ujedno, kao jedna od umjetnica koje su inicirale Eks-scenu, aktivno je sudjelovala je u artikulaciji alternativnog plesnog polja koje se kritički pozicionira spram dominantnih kulturnih ustanova i time otvara prostor za eksperimentalne prakse, kolektivne modele rada i nove oblike kulturno-političke agitacije. Pritom, njezina se praksa ne iscrpljuje u produkciji izvedbi, nego se afirmira i kao prostor mišljenja gdje se koreografija pojavljuje kao način kompleksne organizacije tijela, medija, vremena i odnosa. Drugim riječima, kao kontinuirano istraživanje granica između umjetničkog i društvenog, u kojem se izvedba uspostavlja kao mjesto susreta estetskog iskustva i političke artikulacije, Željkino djelovanje podjednako je inovativno kako u smislu formata, tako i na planu institucionalno-društvene koreografije. Pa ipak, prerani odlazak ostavio je veliku prazninu, ali i obvezu da se njezin doprinos nastavi promišljati i aktivirati unutar suvremenih umjetničkih, društvenih i teorijskih konteksta.
Nakon La Primavere, Željka i ja realizirali smo 2003. godine projekt Private in Vitro, u okviru kojeg sam kreirao videografski prostor za njezinu solo izvedbu. Kao eksperimentalno-performativna studija gledanja, Private in Vitro uspostavio je specifičan prostorno-vizualni dispozitiv u kojem se granice između privatnog i javnog, intime i izloženosti, neprestano pregovaraju i opovrgavaju. Promišljanje procesa gledanja odvijalo se kroz dekonstrukciju odnosa između aktivnog tijela izvođača i pasivnog, frontalno pozicioniranog gledatelja, a sama izvedba tehnički bila je iznimno kompleksna, budući da je uključivala nekoliko kamera, projekcija i koloplet kablova. U fenomenološkom smislu, Željkina koreografija aktivirala je različite intenzitete i kvalitete prisutnosti koji osciliraju između realnog prostora i medijskog utjelovljenja u obliku video slike. Na taj se način percepcija premješta iz jedinstvene točke promatranja u dinamičko polje simultanih vizualnih iskustava. Gledatelj nije tek pasivni promatrač, već postaje aktivni, nerijetko i pikselizirani suučesnik u proizvodnji značenja. Kada sam sad ponovo pregledavao Private in Vitro arhivu, uočio sam da, odsutnosti usprkos, Željka nastavlja živjeti u međuprostoru koji je suvereno nastanila.
Sjećajući se vremena provedenog s njom u dvorani, na sceni i na putovanjima, prožima me osjećaj nečega što bih označio pojmom afektivne kartografije. Sasvim u njezinu (merkurijanskom) duhu, ova kartografija podrazumijeva nedisciplinirano kretanje želje po rubovima između medija i onkraj uhodanih trajektorija. Koreografska se praksa, ponavljam, ne pojavljuje tek kao organizacija pokreta u prostoru, već kao način mapiranja odnosa, susreta i tragova koji se upisuju u tijelo i pamćenje, oblikujući pritom kolektivan, ali uvijek otvoren i dinamičan raster iskustva. Na jednom putovanju za Beograd, skoro sat vremena proveli smo čekajući na tzv. ničijoj zemlji između Hrvatske i Srbije. To iskustvo prizivam ovdje kao utjelovljenje liminalno-afektivne kartografije, čiji su obrisi rasplinuti i odupiru se konačnoj teritorijalizaciji. Nastanjujući tu neodredivost vrijeme se rastezalo i zgušnjavalo, kao da je izmaknuto iz linearnosti te uronjeno u neku drugu temporalnost kojoj je strana finalnost. Tijela su bila prisutna, ali istodobno suspendirana, uhvaćena između odlaska i dolaska, između pripadanja i odgode. U toj liminalnoj zoni ovaj zapis pojavljuju se tek kao otisak kretanja koje ne vodi nikamo, ali ipak ostavlja trag — kao impuls koji se ne može locirati, ali se može (o)sjetiti. Ujedno, to su trenuci u kojima nastaje ovo lapidarno sjećanje. Poput eha, ono kruži bez jasnog ishodišta i uporišta, povremeno oživljavajući Željku i njezin zarazni osmijeh. Vidim je tada gdje izlazi iz pulske pekarnice Primavera i sigurnim koracima kreće se prema jutarnjem suncu.
© Andrej Mirčev, PLESNA SCENA.hr, 11. svibnja 2026.
