Plesna scena.hr

Tko ima pravo određivati smisao

Intervju: Una Štalcar-Furač, koreografkinja

• 
  
  U ponedjeljak 1. lipnja 2026. stara Škvadra je nastupila u novoj Garaži. Rad koreografkinje Une Štalcar-Furač Preživjeli koji je u jesen 2022. izveden u garaži Kamba u Ilici 37, kao drugi dio predstave izvedene pod naslovom Prve 3 (više ovdje) u skladu s naslovom, ustraje u daljnjim izvedbama, mijenjajući i istražujući ovdje zaista skučene prostore plesa, u kojem su još nabacane zalihe scena i rekvizita bivših i mogućih predstava. Kako ste došli do svoje prve Garaže?
  
  Tijekom ljeta 2022. godine, u vrlo nestabilnim izvedbenim uvjetima i još uvijek prisutnim zbunjenostima oko toga kako biti i izvoditi zajedno nakon proživljene korona krize, Škvadra je dobila poziv Garaže Kamba za rezidencijalni boravak u garaži koju je njihov kolektiv oformio kao galerijski, rezidencijalni i izvedbeni prostor. Poziv smo objeručke prihvatili kao prvu priliku da zajednički nešto napravimo za neki prostor. Odluka je bila da ćemo za Kambu napraviti događaj Prve 3, događaj većeg formata kojeg čine Škvadrina tri autorska odgovora na specifičnost prostora garaže u kombinaciji s našim autorskim poetikama. Odgovori su došli od autorica Marte Habulin-Satinović, Eme Crnić i mene, Une Štalcar-Furač. Istovremeno smo se upoznale i s dramaturginjom Nikolinom Rafaj koja je ostala bliska suradnica sve naredne godine Škvadrina rada. Ono što je za same Preživjele bilo ključno je trenutak dolaska pred Kambu gdje shvaćamo da u prostor garaže stane jedva troje ljudi koji plešu pa smo zaplesali u smjeru suprotnom od logike prostora: postupcima akumulacije izvođača, predmeta, plesnog materijala... Izazov s kojim smo krenuli raditi je kako ples i dalje smjestiti i očuvati u ovakvom nemogućem prostoru.
  
  Predstavu uživo izvodi kvartet: Boris Barukčić, Ema Kani, Margareta Firinger i Šimun Stankov i virtualna Ema Crnić, odnosno u toj komunikaciji, supostavljanju izvedbe uz projekciju Eminih filmova objedinjenih pod naslovom Daljine nema, odigrava se neko prožimanje različitih vremena i prostora, neka komunikacija na daljinu s Emom?
  
  Tad je, zbog životnih okolnosti i činjenica s kojima smo se susretali tijekom, rekla bih, odrastanja, bilo nemoguće ostvariti prvotnu ideju velikog događaja Prve 3, u kojem bismo svi bili jednako fizički prisutni. Na jesen ubrzo shvaćamo da Ema neće moći biti s nama te da će svoje prethodno snimljene izvedbe iz Kambe slati iz Belgije u obliku plesnih filmova, redoslijedom kojim ih bude montirala. Prateći njezin tempo uz priče A.Z. Stolice, radili su i Preživjeli, fizički prisutni u garaži Kamba. Kako se u tom trenutku odvijala komunikacija na daljinu, tako je zapravo nastajala i sama izvedba: Ema se smještala u garažu s Preživjelima, odnosno oni s njom. Danas mi je posebno zanimljivo promatrati taj odnos u kojem je Ema u virtualnom prostoru i dalje u garaži Kamba, dok se fizički prostor s godinama seli iz jednog prostora u drugi. Zanimljivo mi je i to da nas ista preokupacija pitanjem kako ostati zajedno prati i u novom radu Bliskost i druga čudesa, koji ovog ljeta započinjemo razvijati s koreografkinjom Zrinkom Užbinec.
  
  Garaža ima nešto tajanstveno, uzbudljivo, pogotovo dok čekate da se otvore, odnosno u ovoj situaciji da se (na neki nevidljivi daljinski gumb) dignu vrata, ona krije neku tajnu zatvorene kutije u kojoj se nešto krije. Kao neko dječje kazalište?
  
  U procesu smo puno radili s imaginacijom zatvorenog i perpetuirajućeg prostora iz kojeg je nemoguće izaći. Time smo uhvatili notu Škvadrine višegodišnje preokupacije uvjetima u kojima ples nastaje, biva i izdržava biti. S jedne strane otvaranje vrata garaže nude trenutak fikcije, dok je materijal koji izvođači/ce grade u vrlo repetativnoj, gotovo matematičkoj strukturi beskonačnog rada i pokušavanja. Kroz čitavu predstavu se izvođači zapravo kreću iz polja imaginacije (osjećaj da nikada neće izaći, da je taj plesni materijal nešto što rade iz dana u dan, da vanjski svijet ne postoji...) i uskaču u vrlo istančanu izvedbenu koncentraciju koja gradi ritam, izvedbu na rubu propasti i na kraju potpuni apsurd njihovog bivanja u garaži. Ravnopravno živoj izvedbi, takvu imaginaciju podupiru Emini video radovi koji tematski i poetički podržavaju atmosferu beskonačnosti pokušaja, ali nude i trenutke mira i intime bivanja same sa sobom.
  
  Gdje ste sve igrali i koliko se bile zahtjevne ili više zanimljive promijene prostora.
  
  Nakon premijerne izvedbe u garaži Kamba smo se preselili u privatnu garažu obiteljske kuće Eme Kani koju smo iz milja nazvali garaža Kani. Tamo smo bili dvije godine te bismo svaku sezonu započeli ovom izvedbom, što je bio sjajan pozdrav ljetu odnosno početak jeseni. Ove godine smo pozvani na Festival alternativnog kazališnog izričaja u organizaciji Autonomnog kulturnog centra Attack tako da smo se preselili u dvorište Medike. Radi se o mjestu koje sa sobom nosi puno uspomena i koje je Škvadru podržalo na sve moguće načine tako da je bilo vrlo prirodno da se tamo nastanimo na jednu večer premda se nije radilo o garaži. Odmah nakon izvedbe u Mediki preselili smo se u Evinu i Branimirovu privatnu garažu u ulici Nad lipom koja nas je počastila vratima na daljinsko upravljanje i time maksimalno podržala dojam kazališne igre.
  
  Čitam iz najave: „izvedbeni kolektiv Preživjeli uvodi publiku u svoj mentalni prostor u kojem stvari izmiču kontroli, donesene odluke rezultiraju još gorim, krpanje rupa neprestano stvara nove, posezanje za pokretom se čini kao najbesmislenije rješenje.“ Da bi ipak, sve skupa, u tom (naizgled!) besmislu radnji, klaunovski brižnom i fokusiranom angažmanu sistematizacije kaosa, proizvelo veseli smijeh i neki radosni smisao otpora. Koliko vidim preživljavate već niz godina i nadam se – nastavljate s tim zadatkom?
  
  U svom izvedbenom i autorskom imaginariju dosta sam okupirana besmislom i kaosom kao pogonom izvedbe, ali i kao terminima koji nose svoju kontramasku od one prvotne, humoristične: mislim da se radi o oblicima otpora prema sustavima koji konstantno traže smisao, produktivnost, optimizaciju, imenovanje... Time potežem i pitanje toga tko ima pravo određivati smisao i ako je nešto besmisleno, ono i dalje ne nastaje izvan društva nego se nalazi izvan njegove trenutne logike korisnosti. Također, svako zauzimanje prostora razumijem kao politički čin. Odabirom garaže kao mjesta izvedbe, prvotnu funkciju tog prostora preobražavamo u prostor plesa. Time se besmisao i kaos više ne čitaju samo kao procedure izvedbe već i kao način djelovanja u prostoru koji već ima svoja pravila, dok mi izvedbom interveniramo van nekih očekivanih okvira. Mislim da preživljavamo na način da zauzimamo svoje najrazličitije moguće oblike, okupiramo nemoguće prostore i pritom se trudimo ostati bliski.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 9. lipnja 2026.
  
  P.S. Crtica za Preživjele u garaži Nad lipom 12 F, održanoj uz laganu kišicu 1. lipnja, sasvim slučajno u vrijeme održavanja festivala Cirkobalkana.
  
  Divno je ta klaunovska l gika: raditi predstave bez budžeta, probavati u svim dostupnim prostorima (pa tako naravno i garažama), koristiti termine koje nitko drugi ne želi; spajati kablove, čistiti podove i navlačiti scenografiju; a onda se ta scenografija nakupi, pa nemaš kud s njom, ali srećom imaš prijatelje s praznim garažama, pa ih tamo natrontaš, a kad si već tamo i imaš pristup jednom takvom prostoru onda je stvarno najlogičnije i najsmislenije tamo napraviti i predstavu. A to je ozbiljna stvar: za proći garažu po dijagonali MORA se tri puta preskočiti kutije, prebaciti ljestve s lijeva na desno, okrenuti se oko svoje osi na jednoj nozi i nasloniti lijevi lakat na desni zid. Pa onda provući, pogurnuti, pasti pa prenijeti, preskočiti, pridržati onog tko upravo gubi ravnotežu, presložiti scenu, poslušat Enu (koja se uporno pojavljuje na projekciji na zidu), pa ponovno… i svakako bilo čime prekriti kameru za video nadzor.
  
  © Anja Matišić, PLESNA SCENA.hr, 9. lipnja 2026.

Piše:

Maja
Đurinović