U posljednje vrijeme sve se više upoznajemo s aktualnom poljskom scenom suvremenog plesa koja se uspješno predstavlja diljem svijeta. U vrijeme kada je Conrad Drzewiecki osnovao Poljski plesni teatar u Poznanju (Polski Teatr Tańca), spajajući klasični balet sa suvremenim trendovima, poljska je publika bila naviknuta gotovo isključivo na sovjetski balet. Stoga je 1987. godine gostovanje Pine Bausch u Wrocławu s predstavom Posvećenje proljeća snažno odjeknulo na poljskoj plesnoj sceni te postalo prekretnicom za mnoge umjetnike koji su kasnije obogatili poljski ples novim formama suvremenog plesa, jazza pa sve do današnje izrazito razvijene house scene. Presudnu ulogu u internacionalizaciji poljske plesne scene odigrao je Jacek Łumiński, koji je 1991. godine zajedno s belgijskim koreografom i plesačem Avijem Kaiserom osnovao Śląski Teatr Tańca u Bytomu. Nakon dugogodišnjeg rada u tom kazalištu nastavio je akademsku karijeru te je danas jedan od ključnih pedagoga i voditelja plesnog odjela na Akademiji glazbe Karol Szymanowski u Katowicama.
U sklopu KNAP-ove manifestacije Crta za beskraj, a u okviru Traffikova programa razmjene studenata iz Zagreba, Rijeke i Mostara, koji podržava Zaklada Kultura Nova, 12. svibnja Žak Valenta je predstavio radove poljskih studenata završne godine MA studija Contemporary Dance na Akademiji glazbe Karol Szymanowski u Katowicama. Tako smo mogli pogledati koreografiju Can We? Alicje Weisskopf, u izvedbi Matylde Stolarczyk i Haichenga Zhanga, koja propituje nastajanje bliskosti i povjerenja među ljudima. Publika se nalazila zajedno s plesačima na pozornici, te izvođači započinju duet izlazeći iz nje i kreću u uspostavljanje odnosa koji prolazi kroz nepovjerenje, prisnost i ponovno povlačenje. Publika je usredotočena na koreografiju već samom blizinom plesača, koje odlikuje vrhunska tehnika i stil kakav njeguje akademija i Łumiński – vrlo muzikalan, lirski, ali istovremeno i izrazito energično virtuozan. Na apstraktan način koreografija govori o približavanju, zaigranosti i nesigurnosti dijeljenja vlastite intime. Vrhunska izvedba, skladna forma i iskren emocionalni pristup plesača snažno su dirnuli publiku.
Posve drukčiji pristup odabrala je Antonina M. Dąbrowska, koja se predstavila performansom popraćenim videoprojekcijama. Plesni segmenti povezivali su se s tekstualnim dionicama da bi izvedba završila projekcijom velike crvene točke na zidu, koja je postala svojevrsni reflektor za plesno-vokalnu izvedbu. Autorica pritom ostavlja gledatelju slobodu da njezinu transformaciju iz introvertirane i zatvorene osobe u provokativnu izvođačicu prihvati ili odbaci.
Trio Oskara Kusiołeka, Nobody from Nowhere, ponovno nas vraća plesnosti i izražajnosti kakvu njeguje katovička Akademija. Predstava nas uvlači u svojevrsno putovanje kroz koje se neprestano isprepliću osobnosti i tijela triju izvođača, u kontinuiranoj izmjeni odnosa i virtuoznim prijelazima. Nažalost, nešto slabiji svjetlosni dizajn umanjio je dio njezine čarolije pa se povremeno činilo kao da prisustvujemo probi, no to ni na koji način nije umanjilo izvedbenu kvalitetu plesača. Na kraju večeri, nakon predstavljanja Mostarskog sveučilišta i studenata Muzičke akademije u Zagrebu, u kasnim je noćnim satima izveden i performans Kornelia Ciejka, They Have Counted All My Bones. Bilo je iznimno zanimljivo promatrati kako se bogata tradicija poljske umjetničke scene probija kroz suvremeni plesni izraz – u načinu fraziranja, izboru plesnog stila i vrlo čvrstoj tehničkoj podlozi, kao i u gotovo filmskoj dramaturgiji, a da pritom ni u jednom trenutku ne umanjuje suvremenost i relevantnost plesnog jezika.
Slične kvalitete mogli smo prepoznati i u predstavi Shakespearia, izvedenoj na 43. Tjednu suvremenog plesa u produkciji Kraków Dance Theatrea, čiju koreografiju potpisuju Eryk Makohon, koji je ujedno autor koncepta i scenografije, te plesačice Agnieszka Bednarz-Tyran i Yelyzaveta Tereshonok. Iako naslov i tema upućuju na likove iz Shakespeareovih drama, dramaturgija nije usmjerena na pripovijedanje priče. Polazište je ideja ludila koje nastaje kao svojevrsna emancipacijska strategija poznatih Shakespeareovih junakinja – Ofelije, Lady Macbeth i Julije. Zamišljajući susret i duete dvije od tih ženskih likova na pozornici, autori rastavljaju njihove misli, stavove i identitete na fragmente ali paralelno time rastavljaju i sama tijela izvođačica, stvarajući igru novih značenja.
U tome važnu ulogu ima scenografija, koja u svakoj novoj slici poprima novo značenje i otvara nove mogućnosti. Riječ je o nakošenom kubusu i uspravnom pravokutnom elementu, dvostruko višem od plesačica, postavljenima jedan uz drugi. Na početku djeluju kao čvrste površine na kojima se projiciraju zrnata tekstura i golemo oko koje kao da promatra dolazak izvođačica odjevenih u bijele haljine s bijelim buketima. Ubrzo postaje jasno da se iza privida čvrste konstrukcije krije niz elastičnih traka koje omogućuju raznovrsne scenske transformacije.
S vremenom se scenografija pretvara u svojevrsnu giljotinu kroz koju klize glave i dijelovi tijela plesačica. Kada se upali unutarnja rasvjeta, trake postaju zavjese koje skrivaju prostor iza sebe, ali se mogu doživjeti i kao rešetke zatvora koje protagonistice pokušavaju razmaknuti. Takvo kontinuirano proširivanje mogućnosti scenografije izravno utječe na razvoj koreografskog materijala te pojačava međusobnu interakciju izvođačica.
Razlika u dobi i tjelesnoj građi plesačica dodatno zaokuplja pažnju gledatelja dok pokušava prepoznati koji bi se Shakespeareov lik mogao skrivati iza pojedine scene. Njihova snažna, mišićava tijela, odjevena u neutralne kostime, kreću od nježnih i istraživačkih pokreta koji kao da rastavljaju tijelo na sastavne dijelove, da bi postupno prerasli u agresivnije i ritmički naglašene sekvence stiliziranog sukobljavanja i nadmetanja. Ta dekompozicija na kraju vodi prema duhovitom završetku u kojem se stopala manje plesačice pojavljuju u gotovo nemogućem anatomskom položaju, nalik mađioničarskom triku.
Izvrsna fizička sprema i tehnika izvođačica, spojena s inteligentno osmišljenim transformacijama scenografije te dramaturgijom koja sugerira, ali ne nameće značenja, čine ovu koreografiju iznimno zanimljivom i dojmljivom za gledanje. Upravo je njome 27. svibnja zaključen ovogodišnji Tjedan suvremenog plesa.
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 10. srpnja 2026.
