Plesna scena.hr

Mačja konstelacija i sufijska molitva: post mortem za Branka Sušca

Uz 32. PUF, Međunarodni kazališni festival, Pula, 1.-5. srpnja 2026.

• Nebeskoplava mačja konstelacija, vizualni znak 32. PUF-a – Međunarodnog kazališnog festivala, održanog prvi put bez njegova utemeljitelja i dugogodišnjega umjetničkog voditelja Branka Sušca, djelovala je kao svojevrsni kozmički epitaf. PUF-ovski simbol mačke, koji je pratio ovogodišnje festivalsko izdanje (dizajn: Feodora Gubaš Štifanić), kao da je uspostavio nevidljivu vezu s prizorom koji je izveden treće večeri PUF-a – javnim obredom sufijskih derviša na Trgu kralja Tomislava, u neposrednoj blizini gradske tržnice, mjesta na kojem je Branko Sušac godinama volio obavljati ritual kupnje. Bila je to koincidencija koja je nadilazila razinu slučajnosti; Brankova post mortem režija.
  
  Skupina derviša, okupljena u molitvenom obredu zikrullaha – ritualnog zazivanja i prisjećanja Boga – izvela je svoj duhovni čin na otvorenom prostoru, u izrazito zahtjevnim uvjetima. Za razliku od zatvorenih tekija, gdje se takvi obredi odvijaju u kontroliranoj atmosferi pogodnoj za postizanje meditativnog i ekstatičkog stanja, gradski trg izložen je buci, prolaznicima i nepredvidivosti svakodnevice, posebice dječjoj večernjoj igri. Upravo je zato njihova sabranost i sposobnost ulaska u trans zadobila dodatnu simboličku snagu, sa završnim prisjećanjem na prijateljstvo s Brankom. U Istri i na Kvarneru djeluju dvije važne sufijske zajednice, u Puli i Rijeci, povezane zajedničkim povijesnim i duhovnim nasljeđem. Pulska kadirijska zajednica razvija se od sredine osamdesetih godina 20. stoljeća, kada ju je utemeljio šejh Riza Bajrami, pristigavši s Kosova. U Rijeci se duhovno središte nalazi u tekiji na Pehlinu, gdje djeluje Hajrula Osmani, jedan od najuglednijih predstavnika hrvatskih derviša. Njihovi rituali, osobito kružni ples i zikr, predstavljaju put duhovne koncentracije, samonadilaženja i sjedinjenja s božanskim. Njihov je ritual mirnoće posebno privlačio Branka Sušca kao što su ga privlačili svi rituali koji donose tranziciju prema dobru; tome je svjedočio njegov trajan smiješak (rijetke se osobe trajno toplo smiju). Sufijski ples derviša, temeljen na neprekidnoj rotaciji tijela, nije tek estetska gesta, nego tjelesna manifestacija duhovnog putovanja. Rotacija označava kozmički poredak, neprestano kruženje života i smrti, ali i mogućnost transcendencije vlastitoga ega.
  
  U Brankovu kazališnom radu upravo su hipnotički ritam, ponavljanje pokreta, ritualnost i transformativna snaga izvedbe činili neke od njegovih najprepoznatljivijih estetskih obilježja. Njegove predstave nisu težile naraciji koliko stvaranju iskustva, gotovo obrednog stanja zajedničke prisutnosti izvođača i gledatelja. Stoga je teško izbjeći dojam da je upravo taj neočekivani susret sufijskog obreda i festivalskog vremena predstavljao najautentičniji hommage Branku Sušcu. Uostalom bila je to njegova priprema za odlazak i njegov pozdrav s festivalskom publikom, prizor duboke simboličke rezonancije. Kao da su njihova molitva i ritmično gibanje tijela postali posljednji pozdrav umjetniku koji je čitav svoj život posvetio kazalištu kao prostoru rituala i unutarnje preobrazbe. Branko Sušac za svoj je umjetnički rad primio brojna priznanja, među kojima se ističe Nagrada Grada Pule iz 1996. godine. Ove godine festivalski mu je žiri posthumno dodijelio nagradu Grom, kao dio Kazališnoga neba PUF-a, odajući priznanje njegovu trajnom doprinosu domaćem alternativnom, istraživačkom kazalištu. Ipak, čini se da nijedno institucionalno priznanje nije moglo nadmašiti simboličku snagu onoga što se spontano dogodilo izvan festivalskih pozornica: molitveni ples derviša na gradskom trgu, u blizini mjesta koje je bilo dijelom njegove svakodnevice.
  
  Tom simboličkom nizu pripada i sudbina njegove mačke Sisi, o kojoj su nakon njegove smrti skrb preuzele Marina Štemberger i Ela Puljarević. I ta naizgled mala gesta pripada etici sjećanja. Ona pokazuje da se nasljeđe jednoga umjetnika ne čuva samo u arhivima, nagradama i predstavama nego i u brigama koje nastavljaju njegov svakodnevni svijet.
  
  Komemoracija posvećena Branku Sušcu (Zagreb, 31. siječnja 1948. – Pula, 19. lipnja 2026.) održana je u Dvorani Ciscutti Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula kao čin javnoga sjećanja i odavanja počasti redatelju, kazališnom pedagogu, osnivaču, voditelju Kazališta Dr. INAT, osnivaču i umjetničkom direktoru Međunarodnog kazališnog festivala PUF te dugogodišnjem producentu međunarodnog projekta Anno Domini. Okupljanje je predstavljalo dostojanstven oproštaj od umjetnika čiji je rad obilježio suvremeni hrvatski i međunarodni nezavisni kazališni prostor. Središnji dio komemoracije činila je izvedba predstave koja je u svojoj izvornoj koncepciji bila zamišljena kao performans što ga je Branko Sušac namjeravao osobno izvesti. Nastajao je tijekom posljednje godine njegova života, obilježene teškom borbom s leukemijom. U procesu njegova oblikovanja Branko je želio uključiti i dvije medicinske sestre koje su ga svakodnevno pratile i pružale mu nesebičnu skrb, smatrajući da njihova prisutnost nadilazi profesionalnu dužnost te postaje izraz duboke ljudske solidarnosti i suosjećanja. Međutim, zbog ozbiljnog narušenog zdravstvenog stanja liječnici mu nisu dopustili sudjelovanje u izvedbi. Nakon njegove smrti performans je realiziran kao posthumno ispunjenje autorove posljednje umjetničke zamisli. Time je izvedba prerasla granice kazališnoga čina te postala svojevrsni memorijalni prostor u kojem su se umjetnost, sjećanje i oproštaj nerazdvojivo isprepleli. Vizualnu koncepciju komemoracije-izvedbe Infuzija za Branka i PUF osmislila je Marina Štemberger kroz prostornu instalaciju koja je naglašavala atmosferu odsutnosti i trajne prisutnosti umjetnikova duha (npr. na jednom je stolcu bio Brankov šešir, na drugom štap – estetiziran štap koji mu je bio „poštapak“ posljednjih godina). Ulogu Branka Sušca u toj je posthumnoj izvedbi preuzeo Marko Zdravković Kunac. Uz uvodni glazbeni prilog koji su izveli Alen i Nenad Sinkauz, prigodne govore održali su Ela Poljarević, Gordana Trajković, Vladimir Torbica i Paola Orlić.
  
  Na 32. međunarodnom kazališnom festivalu PUF, stručni žiri dodijelio je sljedeće festivalske nagrade Kazališnoga neba PUF-a. Nagradu Oblak, koja se dodjeljuje za cjelovito scensko promišljanje, osvojila je predstava Je žrtva paljenica korejske skupine 99 Art Company. Ta predstava povezuje elemente tradicionalnog korejskog rituala s temom žrtve fizičkog rada u suvremenom društvu, pri čemu se osobita pozornost usmjerava na rudarski rad kao simbol kolektivnog iskustva iscrpljivanja, odricanja i društvene nevidljivosti. Takvim povezivanjem ritualnih obrazaca i društvene kritike predstava otvara prostor za promišljanje rada kao oblika suvremene žrtve. Seungman, korejski tradicijski ples izveden uz instrumente gayageum i geomungo, ujedno podsjeća na činjenicu da većina plesova diljem svijeta potječe iz religijskih rituala.
  
  Nagrada Vjetar, koja se dodjeljuje za istraživačke dosege što naslućuju promjenu i donose svježinu Kazališnom nebu PUF-a, pripala je predstavi Bal u izvedbi KTO Teatra iz Krakówa, koju je 1977. godine osnovao Jerzy Zoń. Predstava Bal nastala je prema motivima istoimenog kultnog filma Ettorea Scole. Ova nagrada potvrđuje festivalsku orijentaciju prema eksperimentalnim i inovativnim izvedbenim praksama koje propituju granice kazališnog izraza. Teatar KTO izvedbu svoje predstave Bal posvetio je osnivaču, umjetničkom ravnatelju i selektoru i ovogodišnjeg Međunarodnog kazališnog festivala PUF Branku Sušcu. Sudbine likova prikazane su kroz plastični kolaž glumačkih tijela koja pulsiraju u ritmu glazbe – od swinga 1930-ih, preko strastvenog tanga 1950-ih, do živahnih suvremenih ritmova. Svako razdoblje ima svoju jedinstvenu boju, a svaki ples pripovijeda drukčiju priču o ljubavi, snovima i prolaznosti vremena. Posebno je upečatljiva plesna scena uz pjesmu Hair, koja priziva duh otpora te ponovno otvara pitanje borbe protiv ljudske gluposti, nasilja i ratova. Kao simbol kontrakulture 1960-ih, hipijevskog pokreta, protivljenja ratu u Vijetnamu mjuzikl Kosa ostaje vječni zagovor mira, slobode i društvenih promjena.
  
  Nagradu Kaplja, za scensko osvježenje, osvojio je plesni autorski projekt Objekt u subjekt prelazi # Kralježnica autorice i izvođačice Nikoline Komljenović (više ovdje). Projekt se istaknuo suvremenim izvedbenim pristupom te istraživanjem odnosa tijela, prostora i subjektivnosti kroz interdisciplinarne izvedbene postupke, a prolazeći kroz vlastito iskustvo skolioze.
  
  Nagrada Munja, koja se dodjeljuje za poseban doprinos i iznimne umjetničke rezultate, pripala je plesnoj predstavi Mandragora Umjetničke organizacije 21:21 (više ovdje). Legendarni vrisak mandragore (Mandragora officinarum) mit je koji prati ovu čovjekoliku biljku. Prema predaji, njezin je krik pri čupanju iz zemlje toliko prodoran da uzrokuje ludilo ili trenutačnu smrt, a u ovom je plesnom ritmu s bubnjevima predana suvremenom životu, kako autorski koncept, navodi, „Mandragora istražuje iscrpljenost suvremenog društva oblikovanog neoliberalnim kapitalizmom, rastućim nacionalizmima i strukturama koje počivaju na sukobu i eksploataciji.“ Zanimljivo je pritom da se obje zagrebačke predstave oslanjaju na viseću instalaciju kao važan scenski element: u predstavi o „kralježnici“ – to je mreža flaksa, dok su u Mandragori izložene izrezane krpe koje doimaju kao vizualizacija njezinih rizoma otpora. Uz glavne nagrade, kao što sam istaknula, dodijeljeno je i posebno priznanje Grom, koje je žiri namijenio osnivaču festivala Branku Sušcu kao priznanje za njegov dugogodišnji doprinos razvoju i kontinuitetu Međunarodnog kazališnog festivala PUF te afirmaciji nezavisne i eksperimentalne i prije svega istraživačke kazališne scene.
  
  Odlaskom Branka Sušca simbolički su utihnuli i cvrčci iz kultne predstave Dr. INAT-a I cvrčci su utihnuli (2001.-2002.). Naravno, neki drugi cvrčci (ovom prigodom izdvajam iznimnoga Vladimira Butkovića, prisutnoga na svakom PUF-ovoskom izdanju) će izniknuti, možda upravo verbalni, kao što je to u svom dvanaestosatnom posvetnom performansu Posljednji Meandar Branku Sušcu najavio Igor Zenzerović. Brankov pak posljednji, posthumno izveden performans Infuzija za Branka i PUF može se promatrati kao prijelaz iz tjelesne prisutnosti u memoriju. Tišina koja je uslijedila nakon izvedbe nije bila praznina, nego prostor sjećanja u kojem je odsutnost postala novi oblik prisutnosti, sada kroz rad producentice PUF-a Suzane Kunac i voditeljice Dr. INAT-a Gordane Traljković. U tom kontekstu i cvrčci, tradicionalni simbol mediteranskoga ljeta, prestaju biti tek prirodni motiv te postaju elegijski znak završetka jednoga umjetničkog života.
  
  Ako je ovogodišnja mačja konstelacija PUF-a predstavljala nebeski znak odsutnosti, tada je molitva derviša bio njezin zemaljski odgovor. Između ta dva simbola – mačke koja bdije i tijela koje se okreće oko vlastitoga središta – oblikovao se tihi post mortem Branku Sušcu: umjetniku koji je kazalište razumio kao obred, a život kao trajno kretanje između vidljivoga i nevidljivoga.
  
  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 14. srpnja 2026.

Piše:

Suzana
Marjanić