Prošla me zima plesom odvela u Dansku. Neobičnim slijedom događaja imala sam priliku sudjelovati u finalnom procesu nastanka plesne predstave za djecu vrtićkog uzrasta Underjordiske danse, te izvesti osam predstava u plesnom centru Dansehallerne u Kopenhagenu. Oduvijek sam imala veliko strahopoštovanje i odgovornost prema radu za mladu publiku i nisam mislila da ću se time baviti, ali to se promijenilo nakon rođenja moje kćeri. Jedva sam dočekala vratiti se u dvoranu nakon pauze i prvi projekti su baš bili usmjereni stvaranju za djecu. Svoje prste u tome je imala i zagrebačka Plesna akademija koja je svojim Erasmus programom prije nekoliko godina primila studenticu Danish National School of Performing Arts (Den Danske Scenekunstskole), Kalliopi Siganou. Spletom okolnosti, ona je došla raditi na Monoplay festival u Zadar gdje smo se upoznale. Tako se nekako opleo moj put u Skandinaviju.
Dansehallerne je kuća plesa u Kopenhagenu, radi se o adaptiranoj zgradi bivše tvornice piva Carlsberg koja je prenamijenjena prije dvije godine. Prvenstveno funkcionira kao produkcijska kuća, a služi kao izvedbeni, konferencijski i rezidencijski prostor. Sadrži tri izvedbene dvorane, jednu impresivnu halu za velike produkcije, koja je zadržala industrijski štih, zatim manji black box kazališni prostor, recimo sličan crnom studiju ZPC-a, jednu studio dvoranu s tehničkim uvjetima za manje produkcije (gdje smo mi radili) te još četiri dvorane za rad. Arhitektonski u skandinavskom stilu, velika i prostrana zgrada s nekoliko svlačionica, toaleta, uredima, sobom za sastanke, kuhinjom za umjetnike i kuhinjom za zaposlenike.
Vrlo topao prostor što se osjeti pri ulasku u lobi u kojem se nalaze stolovi za rad i odmor između proba ili susret publike prije i nakon izvedbi te šank s besplatnom kavom za sve korisnike prostora. To je definitivno detalj koji poziva na druženje i ćakulu, ali i razlog više da se napravi pauza ili susret koji se ne bi dogodio. Pažnja na detaljima, kao imena na svlačionicama ili polaroid fotografije umjetnika koji trenutno rade u prostoru. Sve je zaokruženo vrlo ljubaznim osobljem i profesionalnim pristupom radu. Prvi dan moje probe, dočekala nas je divna producentica Sofie koja nas je provela po centru, svlačionicama, prošla s nama detalje oko korištenja studija i potreba naše produkcije te nam asistirala oko svega što je bilo potrebno s produkcijske strane do zadnjih izvedbi. Kako sam i očekivala, sve je bilo organizirano i tečno. Osim prometa po ulicama Kopenhagena koji je u tom periodu bio usporen radi snijega i vjetra.
Predstava na kojoj smo radile nadahnuta je bićima koja žive ispod tla. Autorice Kalliopi Siganou i Amalie Bergstein Nielsen dočekale su me s projektom u poodmakloj fazi, nakon faze istraživanja koreografije i nekoliko rezidencija, tako da su neke ideje testirale i s djecom. Kako djeca te dobi vole čeprkati i kopati po zemlji, očekivano im je tema uzbudljiva i poznata.
Underjordiske danse je plesna predstava za dvije izvođačice koja počinje u foajeu pozdravljajući publiku, zatim se seli u podzemni svijet, u zemlju, prateći mrežu korijenja na podu. Nakon toga slijedi izvedbeni dio koji se pretače u interaktivni, radionički. Djeca i njihovi roditelji ili skrbnici zajedno ulaze u izvedbeni prostor igrajući koreografsku igru života ispod zemlje. U tom dijelu slijede verbalne upute, a kako je moje znanje danskog ravno nuli, ples još jednom pokazuje koliko je univerzalan jezik. Kako se ipak radi o modernom multikulturalnom gradu, naravno da većina odraslih govori engleski, ali ne i djeca. Taj predivan, iskreni trenutak kada djeca ulaze u izvedbu topao je i ogoljen, u potpunosti nepredvidiv koliko god bio koreografiran i testiran, pun radosti i slobode kretanja. Tijekom osam izvedbi u četiri dana doživjele smo paletu reakcija djece i publike, sve redom pozitivne. Moćno je odjednom izvesti toliki broj predstava, i rijetkost da koreografija ima prostor i vrijeme da se slegne i doživi fine adaptacije.
„Želimo dovesti ples ljudima, onima koje nisu ni znali da trebaju ples u životu.“ – izjavila je jedna od moderatorica u lobiju Dansehallernea gdje se održavala prezentacija plesnog bijenala koji se održava ovo ljeto po cijelom Kopenhagenu. Tko to ne treba ples u životu, bila mi je prva misao, i nekako sam se i sama prepoznala u toj misiji. Koji je to onda odnos prema vlastitom tijelu i kretanju? Što se naše predstave tiče: bilo je ispunjavajuće iskustvo vratiti svježinu plesa povezanu s dječjim pogledom i užitkom slobode. I ponovno ga otkrivati u novim prostorima i s novom publikom.
© Josipa Štulić, PLESNA SCENA.hr, 13. kolovoza 2026.
