Potvrđivanje vlastitog programskog identiteta

Antisezona 2026: 2. blok, Zagreb, 26. lipnja – 13. srpnja 2026.

• 
  
  Ovogodišnja Antisezona u svom ljetnom, 2. bloku obilježila je trideseti programski jubilej, od početaka povezan s dvoranom Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, što je prilika da se naglasi kontinuitet od zaokruženih osam godina djelovanja. Kao samoorganizirana platforma umjetničkog kolektiva plesnih umjetnica, Antisezona istražuje i eksperimentira s izvedbenim formatima, uz sve naglašeniju kustosku orijentaciju ka diskurzivnim formama, prema njegovanju javnog dijaloga i dijeljenja refleksija o plesu pa su izvedbe i ovoga puta bile popraćene razgovorima koje su moderirali Iva Nerina Sibila i Igor Zenzerović. U skladu s izraženom kuratorskom perspektivom, tematski okvir ljetnog bloka naslovljen je citatom britanske koreografkinje i gestalt psihologinje Emilyn Claid. Claid se u knjizi Falling Through Dance and Life (2021.) bavi prihvaćanjem nesigurnosti, gubitka kontrole i dezorijentacije. Na središnju temu pada (ili susreta s gravitacijom) referira se kao na motiv propadanja, padanja i otpadanja, razmatrajući ga kao konceptualno poprište različitih stanja poput srama, smijeha i umiranja.
  
  U tako determiniranom tematskom okviru, Antisezona je publici od 26. lipnja do 1. srpnja predstavila pet izvedbi, od čega dvije gostujuće predstave međunarodnih umjetnika ‒ nagrađivani rad Michaela Turinskog u ZKM-u (više ovdje) te koreografiju mlade portugalske plesne i vizualne umjetnice, kiparice Sanche Meca Castro u Pogonu, reprizu nagrađivanog rada Objekt plesa Sonje Pregrad i novi koreografski rad Euridika izlazi Silvije Marchig i suradnika.
  
  Program je otvoren repriznom izvedbom Objekt plesa, u kojemu autorica propituje prirodu plesa u uvjetima kontrole koju nad izloženim tijelom imaju činovi javnog promatranja i izgovaranja (o čemu je već pisano ovdje). Naglasak je na ironičnoj, auto-de-konstrukciji izvođačkog tijela putem internalizacije vanjskih mehanizama. Predstava izvedena u Gorgoni uspijeva savladati taj prostor, ne gubeći ništa od intimističke atmosfere i uvjerljivo zadržati fokus na koži izvedbenog tijela, na ljepljivosti dodira između tijela i okoline. Koristeći ogledala kao ključ inscenacije sfernog odnosa između izvođačkog tijela i publike, autorica stvara povezanost osobnog i kolektivnog tijela, oslanjajući se na afektivnu napetost koja proizlazi iz igre promatračkih perspektiva i zamjenjivosti identiteta. I ponajprije titrave teksturalnosti površina koje se dodiruju opipom, pogledom i zvukom. Predstava je tijekom nekoliko godina, čini se, dodatno produbljena u smislu čvršćih naglasaka na relacijama koju tjelesni materijal uspostavlja s jezikom kao sistemom, ali i afektivno motiviranim automatizmom govora ili tijelopisanja žudnje afirmirane spontanim, asocijativnim tijekom riječi prema predlošku Ane Fazekaš.
  
  Improvizacijski izvedbeni format Bliski susreti plesne vrste koji je Antisezona inaugurirala prije osam godina, pod nazivom Gorgona gori, gorka, gorda i grimizna! u ljetnom je bloku okupio plesne umjetnice Sonju Pregrad, Ivanu Bojanić, Sanchu Meca Castro, Silviju Marchig i glazbenicu Ines Malheiro. Polazište za improvizaciju okupljenih autorica predstava prikazanih u ovom bloku, bilo je povezivanje materijalnih elemenata iz njihovih koreografskih radova.
  
  Izvedba Euridika izlazi, autorska koreografija Silvije Marchig u suradnji s izvođačima Anom Kreitmeyer, Anom Novković, Silvijom Mumelašem i dramaturginjom Ninom Gojić, inspirirala se antičkim mitom u smislu neizravnog predloška i interpretacije liminalnog prostora kao suštine izvedbenosti. U izvedbu su fragmentarno ugrađeni elementi raznovrsnih umjetničkih obrada ove teme, poput sjajne glazbene obrade opere Orfej Claudija Monteverdija (Ana Kovačić), nekoliko kadrova istoimenog filma iz poznate Orfejeve trilogije Jeana Cocteaua i recitali poezije Anne Carson (Razstvaranje), Anne Boyer i Sylvije Plath (Zrcalo). Izvorno koncipirana specifično za prostor ZPC-a, ondje je premijerno prikazana 16. lipnja, a repriznu izvedbu gledali smo 1. srpnja u MSU-a, dijelom na sceni Gorgone, a dijelom u predvorju prostora za povremene izložbe, gdje je Ana Novković izvela dojmljiv, eterični solo. Metanarativni uvod u kojemu se izvođači izmjenjuju, najavljujući što će se sve u predstavi događati upućuje na performativnost jezika i izvedbu obećanja, a zatim se izvođenje odvija kao apsurdni niz nasumičnih padanja, brodoloma, nestajanja, simptoma smrti izvođača koji se neugasivo nastavljaju vraćati i trčati krugove života. Na kraju je ipak samo dvoje preživjelih koji kako nam predstava pokazuje žive od sjećanja. Ova izvedba fizičkog teatra, dramaturški se koncentrira na ples po rubnoj zoni između dvaju svjetova, smještajući se u procijep između realiteta publike i imaginarnosti zagrobnog života, stvarajući košmarni svijet u kojemu konvencionalni scenski okvir očigledno služi gradnji iluzije sigurnog svijeta. Bez čvrste dramaturške linije u organizaciji vremena osim lančane epizodnosti kao načela, temeljni je element atmosfere izvedbena, individualnost izražajnost izvođača spretnih i karizmatičnih izvođača.
  
  Gostujuća predstava The Ruin Is a Tail / Ruševina je rep mlade autorice Sanche Meca Castro, primjer je vrlo zanimljivo artikuliranog rada s tijelom kao medijem translacije prostornih relacija u velikoj dvorani Pogona. Predstava se očigledno kreće oko interesa za istraživanjem energetskih dubina gravitacije, više nego specifične prostorne protežnosti čime maštovito izokreće vanjsku dimenziju doživljaja na unutra. Četiri izvođačice umarširale su u dvoranu u liniji, krećući se dijagonalno prema zidu kao prepreci, a u izravnoj konfrontaciji sa zidom njihova je uspravnost omekšala; neke su pale na koljena, neke su se izvrnule naglavce i stajale na rukama, neke su zakoračile prema zidu. Takva koreografska logika povijanja uslijed vanjskih graničnika, presavijanja trupa napola, presavijanja tijela u koljenima, ruku u laktovima i mekano njihanje udova, takvo bilježenje fluktuacija pokreta koji je usmjeren na unutra, iz prostora ka tijelu, iz tijela ka tlu, daje izvedbi nepredvidivu organsku mjeru. Proporcioniranje prostora nije izvedeno na tragu geometrijske strukturalne estetike, nego iz mjere tijela-školjki, naizgled sklopivih i preklopljenih, sebi orijentiranih tijela i njihovih ritmova, fokusiranjem na rad s podom i niskom kinesferom, aktivirajući energije poniranja, prekapanja pa i animalnih poriva.
  
  Koreografija je nastala improvizacijom u kojoj su četiri, kao što predstava pokazuje izvedbeno vrlo uvjerljive plesačice, svaka svoj plesni materijal kreirale iz „slika fosila, vlastite stanične memorije te njihovih pojava u snovima“. Njihov gestualni govor i pokreti postupno se nadograđuju objektima koji postaju produžetci tijela ‒ različite cijevi, kablovi, ljepljive trake ‒ sve te stvari postaju instrumenti refleksnog međudjelovanja, utiskivanja tijela u prostor, prostora u tijelo, ali i tijela u tijelo. Oblikovanje zvuka sugestivno prati atmosferu koja luduje od granularno koncentriranih solo materijala prema homogenom, uskovitlanom zajedničkom radu na organiziranju scenografije. Završnica uz video projekciju koja prikazuje tek portretne detalje, inserte iz skučenih kinesfera izvođačica dok se četveronožno kreću unatrag, dobro ilustrira stvorenu nadrealnu metaforičnost izvedbene slike, koja u ovlašno razlivenim sugestijama i nimalo pretenciozno, zahvaća u taloge ideja i stvari koje iz njih proizlaze, negdje između egzistencijalne samotnosti i evolucije.
  
  U ovom bloku Antisezone motiv pada (Ovom tlu je svejedno padamo li ili ustajemo naziv je tridesetog programskog bloka, op. ur.) poslužio je kao produktivna konceptualna os oko koje su se okupili izrazito različiti autorski jezici. Od introspektivnog propitivanja izloženosti tijela u Objektu plesa, preko liminalnog prostora između života i smrti u Euridika izlazi, do gotovo geološkog istraživanja gravitacije i materijalnosti tijela u predstavi The Ruin Is a Tail, motiv pada se manifestira kao način promišljanja odnosa tijela prema prostoru, jeziku, pamćenju i zajedništvu. Antisezona nastavlja potvrđivati vlastiti programski identitet, zasnovan na pažljivo kuriranim cjelinama u kojima pojedinačne predstave međusobno ulaze u dijalog i otvaraju prostor za dugotrajnije promišljanje izvedbe kao mjesta istraživanja.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 14. kolovoza 2026.
  
  Objekt plesa
  autorica i izvođačica Sonja Pregrad
  dramaturška podrška i obrada zvuka Nika Pećarina, kostim Sonja Pregrad, Tea Kantoci. svjetlo Tomislav Maglečić
  Produkcija: Objekt plesa 2022. u koprodukciji s MSU, Zagreb, kao dio programa Antisezona 22
  
  Bliski susreti plesne vrste / Gorgona gori, gorka, gorda i grimizna!
  izvode: Sonja Pregrad, Ivana Bojanić, Sancha Meca Castro, Ines Malheiro i Silvia Marchig
  
  The Ruin Is a Tail
  koreografija i scenografija Sancha Meca Castro
  izvorna praksa i istraživanje (2021.): Sancha Meca Castro, Dora Brkarić, Sára Bianka Korom, Thalia Livingstone
  istraživanje i izvedba (2025.): Dora Brkarić, Hannah Badura, Nara Gonçalves, Thalia Livingstone, Sancha Meca Castro, Victor Conto
  savjetnice Carly Rose Bedford i Marta Lopes Santos, oblikovanje zvuka Inês Malheiro
  
  Euridika izlazi
  autorica koncepta Silvia Marchig
  koreografija i izvedba: Ana Kreitmeyer, Ana Novković, Silvio Mumelaš i Silvia Marchig
  dramaturginja Nina Gojić, skladateljica Ana Kovačić, autorica teksta Iva Nerina Sibila, oblikovanje rasvjete Lana Nežmah, video Iva Gavrilović, savjetnica za kostimografiju Zdravka Ivandija Kirigin, kostimi iz fundusa ZKM-a, fotografija i kolaž Sanja Bistričić Srića, grafički dizajn Mia Štark, odnosi s javnošću Jelena Mihelčić
  produkcija Kik Melone
  koprodukcija Centar za dramsku umjetnost (CDU) i Zagrebački plesni centar (ZPC)

Piše:

Jasmina
Fučkan