Uzbuđuje me tragati za nečim čudnim

Intervju: Vinka Delgrado, cirkuska umjetnica i lutkarica

• 
  
  Na osmom Mediteranskom lutkarskom festivalu Mediteraneo gledali smo hibridne predstave u kojima se lutkarstvo isprepletalo s plesom, performansom i cirkusom dokazujući kako se umjetnost opire stavljanju u bilo kakve ladice. Tome žanrovskom opredjeljenju snažno se odupire i španjolska umjetnica Vinka Delgrado koja je zadarsku publiku oduševila vizualno dojmljivim i filozofsko dubokim Fragmentima, predstavom koja povezuje cirkus, lutkarstvo, video i ples. Vinka Delgrado završila je Akademiju za vizualne umjetnosti, smjer slikarstvo u Granadi, no iako je oduvijek voljela crtati, tijekom studija počele su je privlačiti mnoge druge umjetnosti – posebice cirkus. Sama je naučila žonglirati, potom je usavršavala akrobacije na kineskoj motki, iskušavala se u kontorcionizmu. Prije pet godina osnovala je skupinu La Vispera kada se publici predstavila izvodeći dva sola. U njima je spajala cirkus i ples, a u Fragmentima je dodala i lutkarstvo. Upravo zato sam je na početku našeg razgovora upitala:
  
  Smatrate li se cirkuskom umjetnicom ili lutkaricom?
  
  To je dobro pitanje. U duši sam cirkuska umjetnica, ali sigurnije se izražavam uz pomoć lutke. Studirala sam slikarstvo i cijeli život slikam, ali jedan dan sam odlučila to ostaviti i posvetiti se cirkusu. Nakon nekoliko godina odlučila sam se koristiti svime što znam i što me veseli jer mi plastični svijet bez tijela i pokreta nema smisla, kao što mi je i cirkus bez vizualnog dijela besmislen. Za mene su to silno važne umjetnosti i počela sam se njima baviti jer sam cijeli život htjela razvijati i ostvariti svoje izvedbene ideje. To sam učinila u svoja prva dva sola. Tijekom pokusa i izvođenja postupno sam učila o dramaturgiji predstave, ritmu, o tome kako se gradi solo. Fragmenti su moja treća predstava i sad osjećam da moram pronaći nešto drugo, nešto što je istinitije sa mnom danas i mojim umjetničkim pogledom.
  
  Što više možete izraziti cirkuskim umijećem, a što lutkarstvom?
  
  U cirkusu mi se sviđa to što su tijela dobro istrenirana te se umjetnici mogu izlagati čudnim, ekstremnim pokretima pa čak izvoditi i opasne stvari. Za sve to treba imati silnu snagu i ponekad je veoma iscrpljujuće. Cirkus osjećam u tijelu i taj mi osjećaj nedostaje kada radim samo s rukama. Nedostaje mi kada rad ne prolazi kroz tijelo. Lutke i vizualni svijet otvaraju mi imaginaciju, pomažu mi da stvorim razne svjetove koji su drugačiji i različiti od stvarnosti. Samo s cirkusom nije mi moguće to postići. S lutkama mogu daleko otići sa svim svojim idejama.
  
  Kakva je vaša vizija cirkusa? Što je za vas cirkus?
  
  Za mene je to način života. U njemu žive obitelji koje putuju zajedno. U cirkusu postoji mnogo slobode, on dopušta isprepletanje i spajanje različitih umjetnosti poput glazbe, lutaka, plesa. Cirkus i lutkarstvo su od svih umjetnosti najviše na margini. U tom svijetu dominira klasični teatar i ples, glazba, književnost, a ove dvije umjetnosti su postrani. I upravo zato ih volim jer samim time mogu biti u dodiru sa svime što me zanima. U lutkarstvu i u cirkusu možeš upoznati ljude koji su vrlo otvoreni i ne boje se riskirati i istraživati čudne stvari.
  
  Uz lutkarstvo i cirkus u Fragmentima smo gledali i vaš video rad.
  
  Zanima me film, ali o njemu ništa ne znam. Zato sam mu htjela pristupiti na svoj način i to su prvi koraci prema tome.
  
  U Fragmentima otvarate pitanja identiteta. Multiplicirali ste se uz pomoć lutke i pokazali gledateljima mnoge dijelove sebe.
  
  To su moje teme. Zanima me kako se nosimo sa sobom, sa svojim noćnim morama, manama, svojim čudovištima. Uz to u ovoj predstavi bavim se i time kako se nosimo s društvom, posebice s očekivanjima drugih. Zašto nikada nije dovoljno to što jesmo i to što radimo, zašto se od nas stalno očekuje nešto više. Za mene je to veoma važna tema jer se ta pitanja pojedincu često nameću i opterećuju ga. Upravo zato se u predstavi multipliciram jer ako sama nisam dovoljna, pitam se hoće li biti dovoljno ako nas je pet ili deset ili više od toga. Naravno da je to sarkastično jer smo dovoljni upravo takvi kakvi jesmo. Međutim, u svakom trenutku želim ponuditi različita čitanja te predstave. Primjerice, na kraju jedna od mojih dvojnica se baca sa zgrade – neki će to pročitati kao samoubojstvo, a netko drugi kao nestajanje jednog dijela mene, možda upravo onog lošeg, primjerice noćnih mora. U životu sam imala dosta loših strana sebe i mnoge od njih su umrle, ali neke su se i vratile. Sada kada se gledam u zrcalu, znam da to nije ista osoba kao ona prije pet godina. Osjećam se potpuno drukčije, kao nova osoba, a opet ista sam. Volim o tome razmišljati.
  
  Koliko god se čini da je to vaša osobna priča, u njoj se mnogi mogu prepoznati.
  
  To mi je i bio cilj – predstava izgleda kao nešto vrlo osobno, a zapravo to nije samo moja, nego svačija priča.
  
  Zanimljivo je i kako se igrate s kontorcionizmom. Uz pomoć više ruku i nogu radite nevjerojatne stvari, a pritom ste i sami vrlo gipki.
  
  Jesam. Tijelo mi je dosta fleksibilno, no ne bih se zbog toga nazvala kontorcionisticom. Voljela bih to biti, no jednostavno ne mogu. Upravo mi zato lutka pomaže – da ostvarim svoj san i uspijem sve što zamislim. Uz pomoć nje mogu biti i kontorcionistica i uvjeriti vas da to uistinu jesam. Imam stvarno mnogo ideja i s lutkom stvaram ono što nitko ne može tijelom napraviti. I to me uistinu uzbuđuje – tragati za nečim čudnim.
  
  Sami ste izrađivali lutke sebe – jedne su male, druge velike, neke su fragmentirane (svedene samo na glavu ili udove). I uistinu izgledaju fascinantno. Kako vam je bilo izrađivati samu sebe?
  
  Uvijek sam imala opsesiju reproduciranja sebe. Kao dijete voljela sam slikati portrete i autoportrete. Najviše autoportreta napravila sam tijekom studija jer mi je bilo najlakše pronaći model. Ima nešto posebno u tome kad slikam samu sebe. Pitam se na koji način stvaram svoju dvojnicu, što mi ona znači. Dosta sam daleko s time dospjela, na različite načine sam suočila samu sebe s mnogo stvari. Kad sam izvodila svoja sola osjećala sam se kao na psihoanalizi jer bih svaki put otkrila nešto novo o sebi. Sada sam već dosta daleko u tome otišla i želim promijeniti smjer. Početi nešto novo.
  
  Koliko se Fragmenti razlikuju od prijašnjih sola?
  
  Dosta. To je najdovršenija predstava koja zapravo nikada nije dovršena. U njoj sam ostavila dosta prostora za improvizaciju i daljnji rast što me motivira da je dalje izvodim. Budući da nije završena, neprestano nešto mijenjam, dodajem i na taj način napredujem što mi je silno važno. U protivnom bi mi brzo dosadila. Za razliku od Fragmenata moja prva dva sola bila su vrlo zaokružena i više ih ne mogu izvoditi jer više nisam ista osoba. Ova se predstava mijenja zajedno sa mnom.
  
  Mnogi klauni koji dvadesetak, tridesetak godina izvode iste predstave su mi upravo o tome govorili – da se one mijenjaju i rastu zajedno s njima.
  
  Zanimljivo, a ja sam u ovoj predstavi nesvjesno počela istraživati klauneriju. Klaun se pojavio sam od sebe. Otkrila sam da mogu biti smiješna dok patim. U drugim cirkuskim disciplinama nije baš tako. Imaš elemente koji su zadani i točno određeni i koji se nikada ne mijenjaju. Primjerice, ako stojiš na rukama ili radiš zračne akrobacije – to se nikada ne mijenja. A pritom su veoma zahtjevni. I onda nakon nekog vremena mi postane zamorno. Primjerice, u posljednje vrijeme rjeđe se koristim kineskom motkom jer mi je potrebna veća fleksibilnost i sloboda. Cirkuski elementi su dobri samo onda kada mi pomažu da se izrazim jer mi je to ipak najvažnije. Nikad mi nije bilo važno izvoditi lude akrobacije. Volim ih gledati, ali ne zanima me takav cirkus u mom radu. Meni je tema najvažnija.
  
  Osjećate li ponekad da je vaše tijelo lutka?
  
  Ponekad da. Volim raditi pokrete u kojima se osjećam kao lutka. To mi daje distancu od mog tijela i samim time mi se mijenja točka gledišta, perspektiva. Ponekad sam ja ta koja manipulira, a ponekad me manipulira neki objekt.
  
  Počeli ste raditi u Granadi, a sad ste se preselili u Francusku, u Toulouse. Zašto?
  
  Bili smo finalisti projekta Cirkus Next zahvaljujući kojemu smo dobili rezidenciju u Francuskoj. Tamo smo upisali cirkusku školu i samim time ušli u sustav francuskog financiranja. Na jugu Španjolske nije lako baviti se cirkuskom i lutkarskom umjetnošću. Kazališta su namijenjena djeci, malo tko se bavi lutkarstvom za odrasle. Kad pritom miješaš lutkarstvo, ples i cirkus, ne znaju kud će s tobom. Jedni ti govore: „Ovo nije cirkus.“ Drugi: „Ovo nije lutkarstvo.“ Svi: „Ne znamo gdje da te smjestimo“. Pa te tako ne zovu na festivale, ne pozivaju u kazališta. U Kataloniji je situacija bitno drugačija i tamo postoje mnoge skupine koje mogu stvarati štogod žele. Mi smo svoju prepoznatljivost dobili zahvaljujući Cirkus Nextu jer smo se povezali s mnogim umjetnicima diljem Europe pa smo tako bili na turneji u Danskoj, Islandu, Njemačkoj, Italiji, Srbiji, Hrvatskoj… Odlazimo tamo gdje nas zovu i gdje vole ono što radimo. Tako sada radim novu predstavu s prijateljicom sa Sardinije.
  
  Kako sve dolazite do novca?
  
  Prije svega vrlo smo skromni. U Francuskoj se prijavljujemo na projekte, ostvarujemo male koprodukcije, a zatim su tu turneje i festivali. S Fragmentima smo shvatili da je dobro prvo napraviti malu formu od dvadesetak minuta koju ćete predstaviti kao work in progress. Na taj način programatorima predstavite svoj rad, a ujedno dobivate prve reakcije publike koje vam ga pomažu poboljšati. Za te male forme dobivate novac, a one ti pomažu da se mijenjaš, osluškuješ publiku, dobivaš povratne reakcije i tako bivaš sve bolji. Fragmenti su nastajali uz pomoć dvije koprodukcije i malih formi koje su sad izrasle u cjelovitu predstavu.
  
  Sjećam se da ste Fragmente prošle godine izvodili u obliku male forme u Splitu i u Zagrebu u sklopu Cirkoraminog festivala i da vas je publika sjajno prihvatila.
  
  Tako je. Tada smo posjetili i Srbiju gdje su reakcije također bile izvrsne. Moram priznati da sam se zaljubila u vašu zemlju za koju sam mislila da je silno daleko i iznenadila sam se kad sam shvatila da sam u krivu i da nije nikakav problem doći kamionom. Treći put sam u Hrvatskoj, pritom se zovem Vinka – dakle, još malo i postat ću Hrvatica (smijeh). Ljudi su i u Hrvatskoj i u Srbiji divni. Imamo iste probleme, a dijelimo i istu strast prema umjetnosti. Nemamo novca, ali vjerujemo u ono što radimo i ništa nas ne može pokolebati. Za mene je to najvažnije. Fragmente smo napravili jer smo to htjeli bez obzira na cijenu, vjerovali smo u taj projekt. Nismo imali puno novca. Nikada ga nismo imali.
  
  Rekli ste da s prijateljicom sa Sardinije sada radite nešto novo i potpuno drugačije. O čemu je riječ?
  
  Predstava će se zvati Monster drama jer kod mene uvijek nešto mora biti povezano s čudovištima. No, ovaj put želimo pokušati nešto novo. Do sada smo uvijek stvarali u zatvorenim prostorima jer volim energiju i mrak kazališne dvorane. Ali zaželjele smo se raditi vani, na ulici, povezati se s tradicijom i s ljudima, želimo biti sposobne za tu borbu. Makar nije nam to prvi put. Kad smo se počele baviti cirkusom, žonglirale smo po trgovima, terasama i na ulicama. S profesionalizacijom smo počeli raditi u kazalištu. Sada bismo voljele napraviti predstavu koje će dijelom biti izvođena vani, a dijelom unutra. Povezale bismo video, film, živu izvedbu, žongliranje, ples, akrobacije u paru, puno objekata. Mislile smo napraviti predstavu za dva kovčega, a sada smo u procesu izrade lutaka i vidimo da ćemo ipak trebati puno više od toga jer su nam lutke goleme. Volim raditi s materijalom jer me on povezuje sa sobom i nečime što jako volim. Jedini problem je što nemam svoj radni prostor, a kad radim kod kuće, to je prilično kaotično. Srećom moja prijateljica ima atelje. No, sanjamo o tome da jednog dana imamo svoj prostor, sličan ovome kao što je Kazalište lutaka Zadar.
  
  Sviđa Vam se kazalište?
  
  Fascinantno je. Kad sam vidjela sve što ima, posebice radionice, ostala sam zapanjena. To je moj san.
  
  Tko zna, možda vam se jednog dana i ispuni.
  
  Vidjet ćemo. Sada je vrijeme za putovanja i turneje pa se nadam da ću ponovno posjetiti vašu prekrasnu zemlju.
  
  Možda je vrijeme da s novom predstavom posjetite Međunarodni festival djeteta u Šibeniku. Svakako ćemo vas preporučiti selektoru.
  
  Bilo bi to divno.
  
  © Katarina Kolega, PLESNA SCENA.hr, 31. kolovoza 2026.

Piše:

Katarina
Kolega