Po lijepom običaju, krajem kolovoza okupili smo se u Zadru na četiri intenzivna dana plesa i plesnih ili plesom dotaknutih i potaknutih događanja. Monoplay, specifični festival suvremenog plesa posvećen solu kao autorskoj i izvedbenoj formi ove je godine proslavio punoljetnost, dok Zadarski plesni ansambl, njegov pokretač i organizator mnogih plesnih aktivnosti i sve bogatijeg života u ovom jakom središtu suvremenog plesa, bilježi već 35 godina kontinuiranog umjetničkog djelovanja.
Stalni priljev mladog kadra, kao i određeni broj radnih mjesta u profesionalnoj plesnoj profesiji, koji osigurava Plesni odjel Glazbene škole Blagoje Bersa, omogućuje daljnji razvoj i svježinu, a čvrsta mreža međusobnog poticanja i podrške sluti i daljnju svjetlu budućnost. Od umjetničke voditeljice Sanje Petrovski i selektorica festivala Matee Bilosnić i Lade Petrovski Ternovšek, preko različitih stručnih zaduženja Natali Mahmić, Marte Huber, Nataše Kustura, Josipe Štulić, Patricije Gospić, Korine Oltran, do jake grupe mladih volonterki, ova prštava ženska zajednica zrači toplinom, prenosi zaraznu energiju i okuplja sugrađane i simpatizere.
Festival je odlično osmišljen i proveden: od četiri predstave glavnog programa dvije su međunarodne, a od dvije hrvatske jedna je gostovanje, a druga zadarska produkcija. Uz to idu popratni programi kao što su radionice i njihove prezentacije, radovi mladih autora: sa zadarske scene i s europskih plesnih akademija te iz Ukrajine, plesni filmovi, promocije novih stručnih izdanja iz područja plesne i izvedbene umjetnosti (O plesu Ive Nerine Sibilei Emocije i izvedbene umjetnosti Une Bauer), izložba Albe Miočev (Sve je trag), razgovori i na kraju svakog dana, neobavezno i opuštajuće, još malo – plesa.
Prva predstava glavnog programa bila je Über Die Wut / On Anger. Ovaj zanimljivi „bijesni solo“ osmislila je i koreografirala Anna Konjetzky, a uz prilično sofisticiranu tehničku podršku (video: Susanne Steinmassl; svjetlo i scena: Barbara Westernach; LED konstrukcija: Timm Burkhardt) tjelesno uprizorila Sahra Huby. Nakon sjajnog početnog okidača vanjskih, verbalnih zabrana koje sprečavaju tijelo u željenom pokretu, razvija se ljutnja, bijes i otpor koji kuljaju iz prenapetog bića izvođačice. Izvedba je snažna, ekspresivna i angažirana, ali i (pre)uokvirena dokumentarnim prikazima poznatih oblika aktivističkih protesta i političke presije. Sve skupa je jako izravno (poput brze izmjene internetskih vijesti) i mjestimice općenito kako se crta bijes, podcrtano političkim i uvredljivim gestama otpora i prkosa, i s vremenom postaje pomalo naporno, što na žalost, otupljuje poantu rada i izvođačku vrsnost plesačice.
Zapravo se mnogo snažnijim umjetničkim protestom učinio rad Sergiua Matisa Warp Renderings, u toliko gorljivom tjelesnom naporu traženja prave rezonance, posvećen obnavljanja naše veze s prirodom. Komunicirajući s poetičnim, lirskim pejzažima likovne baštine, on suptilno i duhovito ukazuje na zloupotrebu i komodifikaciju prirode dajući glas i pokret stablu, rijeci, ptici… Pri tome, uz posve nenametljivo korištenje tehnologije, izvrstan oslonac u glazbi Györgyja Ligetija i potpuni tjelesni angažman, gradi rogobatni ali silno dirljiv pejzaž od pronađenih, odbačenih stvari koje je skupio po obliku i zvuku (koji predmet proizvode pri padu na pod). Uistinu izvrstan i kompleksan autorski solo koji je, samo da podsjetim, privukao pozornost i lani na Antisezoni u Zagrebu (više ovdje).
Martina Tomić je u Zadru predstavila svoj prvi autorski solo Don’t carry the world upon your shoulders, zaigrani lecture performance na temu „prekomišljaja“ – što je neologizam i, naravno sa samoironijom, autoričin doprinos hrvatskom jeziku, a odnosi se na overthinkanje. Duhovito, ležerno i šarmantno u samopropitivanju svoje autorske pozicije, odabira sljedeće akcije i uopće smisla djelovanja, Martina Tomić se s tim svojim problemom prisno, verbalno i tjelesno, obraća publici. Analizira ga, razlaže i prikazuje, prevodi u pokret: od tako poznate „traume“ iz djetinjstva, situacije djeteta na vrhu tobogana koje prekomišljava svoju poziciju dok iza njega raste nestrpljivi red… do poigravanja s „likom najpoznatijeg fikcionalnog overthinkera Hamleta“. Tema prerazmišljanja i prekomišljanja koje samo dubi dilemu i neodlučnost izbora, nešto kao overthinking in process, dosljedno se reflektira u svim segmentima izvedbi. Kao da se ni scena (Stefan Katunar) ni kostim (Tina Spahija) ne mogu odlučiti za svoju pripadnost; u toj o neobičnoj, tehnološki opremljenoj „igraonici“ (koja kao da još nije završena, dublje desno zaostale su metalne ljestve) dominira crni kvadar koji će se transformirati u više funkcija i oblika tijekom izvedbe (scena, stol, čahura, kada, grob…) Kostim, s kojeg se s vremenom ljušte slojevi, također unosi simpatičnu konfuziju s nakalemljenim elementima pregače, oklopa, korzeta na standarnu elegantnu pojavu i „kostim“ plesačice i predavačice.
Neodlučnost, kao stalni ples nedovršenih misaonih i tjelesnih teza i antiteza, rasuti rekviziti, projekcija (Ivan Lušičić Liika), crteži (Lena Kramarić) i citati pridonose raspršenosti utjelovljenih ideja i asocijacija, zaigranih scena koje to (još) zapravo nisu. (No, Ofelija se utopila, a Hamlet koji probada nevidljive protivnike sam pada mrtav.) Uostalom i naslov, preuzeti utješni stih iz poznate Hej, Jude Beatlesa „Don’t carry the world upon your shoulders“ u pjesmi ima svoju opoziciju u stihu „Don't make it bad“ (koji je pravi okidač za daljnje prekomišljanje?). U duhu predstave, i kraj je tek trenutna odluka, odnosno prijelaz u drugi medij, Martinin poligon ostaje instalacijom, scena je muzej u kojem se upravo nalazi privremeni (plesni) arhiv, a publika je pozvana na razgledavanje.
Događajnim vrhuncem festivala, koji je okupio veliku podršku zajednice, proglasila bi premijeru Zadarskog plesnog ansambla i Monoplaya, ENTER II DIARY, prvi rad mladih autorica Korine Oltran i Patricije Gospić kao dvostruki solo, izvedbeni multimedijalni diptih na više nego aktualnu temu digitalne stvarnosti. Dvije samostalne cjeline: CTRL ⇧: IID enter log_ Korine Oltran i CTRL ⇧: log_underworld_ Patricije Gospić savršeno funkcioniraju kao dan i noć, raj i pakao, lice i naličje istog fenomena, i u toj (prividnoj) opoziciji rade jedna za drugu. S jedne strane tu je ljudska vedra kreativna radoznalost okružena tehnologijom koja od prvog tranzistora unosi u dom neku drugu, paralelnu stvarnost, kazetofona kojim se mogla zabilježiti i sačuvati neka inače nedostupna pjesma; pa televizor, pa računalo pa…velike su i zamamne mogućnosti digitalnog svijeta koji beskrajnim mogućnostima perfidno izmješta biće iz osobnog tjelesnog osjećanja svijeta, i može povući u bezdan. Posebno je dojmljiva izvedba Patricije Gospić koja nas hrabro pušta u svoj intimni prostor ranjivosti, internetski dnevnik kao osobno podzemlje i „virtualni pakao“.
Raspon, rast i razvoj zadarske plesne scene potvrdile su u popratnom programu Festivala koreografske istraživačke solo minijature od uvijek specifično poetične Stošije Zrinski (Dwelling Place) do Adreje Lauš (Sidro) i Mije Šare (Gdje je ono čega nema?), a posebno je dojmljiv rad Maje Petani Cad(e)ance u profinjenom tjelesnom osluškivanju vlastite (pra)memorije arbanaškog nasljeđa, jezika i ritma upisanog negdje duboko u genima bića.
Od gostujućih mladih umjetnika predstavili su se još Katja Butković izražajnim, ritualnim solom Kako živimo na vodi i uz more i student zagrebačke Akademije Mark Marić koji je u svom Eksperimentu s povezom zaigrao i angažirao publiku prepuštajući se njihovoj zajedničkoj brižnoj pažnji. Kratke autorske etide prikazali su i mladi ukrajinski plesači Daria Cristea, Julia Tytska, Lea Amneby Snickers, Nikita Sulko, Valeria Churai i Valeria Lysenkovska okupljeni unutar europskog projekta za „osnaživanju ukrajinske suvremene plesne scene kroz umjetničke rezidencije, edukaciju, stvaranje novih radova, međunarodnu razmjenu i gostovanja“ dancEUA – Contemporary Resilience: Reinventing Dance in Ukraine (2025-2027).
Tzv. Stream radionice koje su ove godine vodili Milan Tomášik i Nina Fajdiga, i koje su otvorile i zatvorile Festival, okupile su veliki broj polaznika i puno mladosti koja je svojim interesom i prisustvom pojačala i sve ostale programe, tako da se na zadarskom Monoplayu zapravo nitko nije osjećao solo!
© Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 9. rujna 2026.
