Započinjala sam pisati ovaj tekst mnogo puta i nijedan početak nije zadovoljavao. Ne zbog manjka materijala, upravo suprotno. Nisam uspijevala pronaći očište iz kojeg bi imalo najviše smisla pisati o gostovanju Louise Lecavalier u Svetvinčentu, u kojem je 11. srpnja 2026. u Mediteranskom plesnom centru izvela svoj novi solo danses vagabondes. Treba li početi od same činjenice da je jedna od najznačajnijih izvođačica suvremenog plesa posljednjih četrdesetak godina nastupila u malom istarskom mjestu? Je li već taj susret – Louise Lecavalier, Mediteranski plesni centar, Svetvinčenat – događaj sam po sebi? Treba li pisati o danses vagabondes, predstavi snažnog izvedbenog intenziteta čiji ćemo otisak vjerojatno još dugo nositi sa sobom? Ili o gotovo nadnaravnom iskustvu gledanja Louise Lecavalier u njezinu elementu – tijela koje se pred nama neprestano preoblikuje, ubrzava, prekida, nastavlja, mijenja smjer, a kao da pritom ne gubi svoj energetski naboj? Mogla bih. Ali nakon toliko godina njezina plesanja, mene je najviše zanimalo nešto drugo. Kako? Gdje se nalazi ta skrivena moć? Kako se obnavlja? Od čega se sastoji? Gdje su granice ljudskog tijela? I što se s tim granicama događa ako tijelo ne promatramo samo kroz ono što tijekom vremena gubi, nego i kroz ono što tijekom vremena saznaje? Drugim riječima: kako trajati?
Pitanje dobiva dodatnu težinu kada se prisjetimo da ovo nije prvi susret Louise Lecavalier s hrvatskom publikom. Na Tjednu suvremenog plesa 2007. izvela je solo“I” Is Memory, koreografa Benoîta Lachambrea, a tri godine poslije vratili su se u Zagreb na Eurokaz s duetom Is You Me. Gotovo dvadeset godina nakon prvoga od tih susreta, u Svetvinčentu gledamo je u danses vagabondes. Neobičan je to vremenski luk: od rada koji već u naslovu priziva pamćenje do predstave koja luta kroz pokret, vrijeme i tragove prethodno življenih plesova. Ali još je zanimljivije ono što se dogodilo između. Ne mislim pritom na godine kao biografski podatak. Zanima me što tih gotovo dvadeset godina znači u tijelu. Što ostaje? Što nestaje? Što se odbacuje? Što se vraća? I možemo li uopće govoriti o istom tijelu? Gledajući Danses Vagabondes, sve mi se manje činilo da gledam tijelo koje prkosi vremenu. Upravo suprotno. Gledala sam tijelo koje je naučilo biti u vremenu. Ta mi se razlika čini važnom.
U danses vagabondes Louise Lecavalier gotovo eruptira u pokret. Tijelo je napeto, brzo, precizno, zahvaćeno impulsom koji kao da stalno traži novi izlaz. Ali ono što gledamo nije demonstracija fizičke moći. Pokret neprestano prelazi iz jednoga stanja u drugo. Na trenutak se pojavi gesta, karakter, ritam, gotovo prepoznatljiva tjelesna figura – i već nestaje. Kao da ništa nema potrebu potpuno postati ono što je upravo započelo biti. U našem razgovoru nakon izvedbe za to se pojavila riječ becoming – nastajanje. „Mislim da tijekom izvedbe moram neprestano nastajati“, kaže Louise Lecavalier. Kada bi prestala nastajati i mijenjati se, izvedba bi se pretvorila u pokazivanje nečega što već zna o sebi: znam što jesam i sada ću vam to pokazati. „A to je pomalo mrtvo.“ Tu sam možda prvi put naslutila odgovor na svoje početno pitanje. Trajati ne mora značiti zadržati sebe. Možda upravo suprotno: ostati sposoban napustiti ono što si upravo postaješ.
Danses vagabondes neobično je započeo naslovom. Louise Lecavalier kaže da joj naslov gotovo nikada ne dolazi prije predstave. Knjigu Écrits vagabonds Carla Rovellija dobila je na dar. Otvorila ju je na letu prema Milanu, iscrpljena nakon putovanja iz Kanade, dok su se ispod zrakoplova prostirali Dolomiti. Zaokupio ju je Rovellijev tekst o Vladimiru Nabokovu i njegovu paralelnom životu istraživača leptira. Ali nije presudna sama priča. Važnije je ono što je Louise Lecavalier prepoznala u Rovellijevu načinu mišljenja: „Postoji to dopuštenje da nastaviš istraživati, ljepota same potrage i toga da nikada sasvim ne znaš.“ A zatim: „Nema izjave. To je samo istraživanje. Kontinuitet.“ Rovelli joj nije ponudio koncept koji je trebalo prevesti u koreografiju. Prije se čini da je imenovao nešto što je u njezinu radu već postojalo. Lutanje nije tema koju je odlučila obraditi, nego već življena logika stvaranja. Jedan mali put među mnoštvom drugih.
Kada govori o plesačima kao vagabundima, Lecavalier ne misli samo na putovanja i promjenjive uvjete umjetničkog života. Postoji još jedno, intimnije lutanje. „Kao plesač, stalno se mijenjaš. Nemaš svaki dan isti instrument.“ I tijelo se ne počinje mijenjati tek kada ostarimo. Prisjeća se da je već s dvadeset šest godina poznavala dane kada joj je sve bilo dostupno i one druge, kada tijelo jednostavno nije htjelo napraviti ono što je radilo dan ranije. „Kako se prilagoditi danas?“ Možda je upravo to pitanje važnije od pitanja koliko tijelo može. Dok sam je gledala, činilo mi se da Louise Lecavalier neprestano traži mjesto na kojem se može priključiti na energiju koja joj je danas dostupna. Ne jučer. Ne u idealnoj verziji vlastita tijela. Danas. Odnos koreografije i tijela opisuje gotovo kao susret dviju promjenjivih činjenica: „Izazov je u tome kako će se ova koreografija i moje današnje tijelo susresti.“ U tom susretu ponekad se pojavi nešto novo. „Ponekad pronađem nešto drugo, nešto zanimljivije. Ne iz lijenosti, nego iz znatiželje.“ Ne iz popuštanja. Iz znatiželje. Tu se pitanje dugotrajnosti počinje odvajati od izdržljivosti. Energija možda nije nešto što uspijevamo sačuvati. Možda je svaki put moramo ponovno pronaći.
A onda razgovor odlazi prema fragilnosti. Neočekivano, možda, zato što pred sobom imam Louise Lecavalier – izvođačicu čije se ime desetljećima vezuje uz iznimnu fizičku snagu, brzinu, rizik i intenzitet. „Na pozornici sam stalno u opasnosti sa samom sobom. Nikada nisam potpuno sigurna u sebe. Nikada nisam sigurna kako ću izvesti predstavu. Uvijek sam vrlo fragilna. Čak i ako djelujem snažno, fragilna sam.“ To nije fragilnost kao suprotnost snazi. Fragilnost i snaga nisu dvije strane između kojih biramo. Nisu čak ni stanja koja se pravilno izmjenjuju. Postoje istodobno, u kontinuumu. „Svatko je negdje fragilan“, kaže. „A mi se pravimo čvrstima.“ Možda upravo zato njezina tjelesna moć na pozornici ne postaje samodostatna. Ne gledamo tijelo koje je jednom ovladalo sobom pa sada demonstrira rezultat tog ovladavanja. Nešto je stalno izloženo mogućnosti da ne uspije. I upravo zato ostaje živo.
Večer prije izvedbe u Svetvinčentu Louise Lecavalier je napravila probu bez izvedbene rasvjete. Osjećala se potpuno slobodno. Sljedeće večeri bilo je drukčije. „Nisam mogla vjerovati koliko su te dvije večeri bile različite.“ Studio joj omogućuje rizik: ono što danas ne uspije može sutra ponovno pokušati, promijeniti ili odbaciti. Pred publikom je drukčije. „Na pozornici je ono što učiniš upravo to što se dogodilo. Za ljude koji su to vidjeli u tom trenutku više to ne možeš promijeniti.“ Pitam je ima li to veze s ponavljanjem: kako izvoditi istu formu iznova, a održati je živom? Odgovara usporedbom sa sportom. U utrci rezultat možemo izmjeriti. Danas smo određenu udaljenost istrčali u određenom vremenu, sutra pokušavamo biti brži. „Ovo nije mjerljivo na taj način. I upravo mi se to sviđa.“ Ples nema tu vrstu mjere. Možda zato ponavljanje u izvedbi nije vraćanje istoga. Ponavljanje samo stvara uvjete da vidimo koliko isto nikada nije isto.
Pitam je zatim o tijelu kao arhivu. Nakon toliko godina plesanja, što iz njega izlazi kada ga ponovno pokrenemo? Pokreti, kinestetička memorija, namjere, situacije, oblici? Njezin prvi odgovor nije o čuvanju, nego o odbacivanju. „Željela sam se riješiti nekih stvari.“ U različitim razdobljima svjesno je odbacivala pokrete koje je počela prepoznavati kao manirizme. Nakon dugogodišnjeg rada s Édouardom Lockom i La La La Human Steps, nije željela jednostavno nastaviti reproducirati isti jezik. Satima je sama improvizirala, bez kamere i bez potrebe da sljedećega dana ponovi ono što je pronašla. Htjeti izaći iz vlastita arhiva. Ali arhiv se ne može jednostavno izbrisati. „Nemam samo arhiv onoga što sam plesala. Imam i arhiv svega što sam gledala.“
Louise Lecavalier je svojim plesnim životom prošla kroz nekoliko velikih transformacija suvremenog plesa. Zato me zanima što vidi kada danas gleda nove generacije. Što smo dobili? Što smo možda izgubili? „Mislim da smo dobili veću udobnost u vlastitim tijelima.“ Promijenila su se tijela koja gledamo na pozornici, ali i sama ideja ljepote. Raspon onoga što danas nazivamo plesom neusporedivo je širi, a Louise Lecavalier je fascinirana tjelesnim mogućnostima novih generacija. „Tijelo danas može mnogo više nego prije dvadeset ili četrdeset godina.“ Ali sposobnost sama po sebi nije dovoljna. Možemo gledati izvanredno tehničko tijelo, kaže, ali ako iza virtuoznosti ostane samo poruka „pogledajte što sve mogu“, njezin interes brzo nestaje. Treba joj „nešto veće od tebe samoga“. Nešto što ne demonstrira samo vlastitu sposobnost nego gledatelja uvodi u zajednički prostor. „To je nešto u zraku, nešto što se ne može imenovati, ali je opipljivo.“ Neimenovano, ali opipljivo. Možda je upravo to ono što se te večeri dogodilo i u Svetvinčentu.
Na kraju ipak dolazimo do vremena. Ne dobi. Vremena. Kako izgleda toliko desetljeća neprekinutog plesanja kada ih promatraš iznutra? „Sve te godine uopće mi se ne čine kao toliko godina. Čine mi se kao trenutak.“ Drugi joj broje vrijeme: osamnaest godina ovoga, dvadeset godina vlastite kompanije. Njoj ti brojevi postaju gotovo beznačajni kada ih usporedi s vremenom planeta, materijom i milijunima atoma od kojih smo sastavljeni. „Ne želim se uhvatiti u riječi kojima opisujemo vrijeme. Radije slijedim osjet.“
A kada pokušava osjetiti razliku između sebe s dvadeset i sebe danas, ne govori prvo o sposobnostima. Govori o gledanju. Kada je bila mlada, kaže, stvari su se nalazile negdje drugdje. Trebalo je otići tamo, pa dalje, pa još dalje. Trebalo ih je pronaći. Danas: „Kao da sam već tamo. Svjedočim svemu, svake sekunde.“ I zatim se sama ispravlja: „Vidim bolje. Vidim više. Ne bolje – vidim više.“ Radoznalost je, kaže, bila prisutna od početka. Ono što su godine donijele nije njezin nestanak, nego veći prostor u kojem može djelovati. Možda zato i Rovellijevo vrijeme nalazi tako plodno mjesto u njezinu tijelu. Govori kako se i u glazbi igra s vremenom. Perkusionisti su primijetili da broji drukčije. Ima vlastiti unutarnji puls, ponekad ignorira glazbeni puls, ponekad ide ispred njega. „U glavi se igram s vremenom.“ I tada mi se učini da se nešto zatvara. Ili, bolje, otvara.
Na početku sam željela pronaći tajnu. Kako je moguće? Kako tijelo nakon toliko desetljeća može izaći na pozornicu i proizvesti takav intenzitet? Gdje se skriva energija? Kako se čuva? Koje su stvarne granice ljudskog tijela? Nakon danses vagabondes i razgovora s Louise Lecavalier, čini mi se da sam pitanje postavila pogrešno.
Možda se ništa ne čuva.
Tijelo se mijenja. Energija se ponovno pronalazi. Fragilnost ne nestaje sa snagom. Iskustvo ne ukida neizvjesnost. Arhiv nešto zadržava, nešto odbacuje, a nešto nam nakon desetljeća vrati u potpuno drugom vremenu. Trajati onda ne znači ostati isti. Možda znači ostati dovoljno znatiželjan da se iznova pronađeš u onome što se promijenilo. Da ne znaš sasvim. Da vidiš više. I da, kada izađeš na pozornicu, ne pokazuješ publici ono što već znaš da jesi, nego dopuštaš da pred njom i dalje nastaješ.
© Alexandra Madsen, PLESNA SCENA.hr, 10. rujna 2026.
