U raznolikosti malih formi

4. Festival plesnih minijatura, Hrvatski prirodoslovni muzej, Zagreb, 18.-20. rujna 2026.

• Festival plesnih minijatura, pokrenut u jesen 2023. u Klovićevim dvorima kao novi „prostor za provociranje prolaznih formi“ (više ovdje), već se drugu godinu za redom ugodno udomio u novo uređenom, natkrivenom atriju Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, otkrivajući njegove bogate scenske potencijale. Tako je suvremena plesna scena, ionako u stalnoj potrazi za novim izvedbenim prostorima, na tri večeri prisvojila atrij (ispod velike morske psine).
  
  Program ovog otvorenog, fleksibilnog festivala koji je pokrenuo i vodi veteran hrvatske suvremene plesne scene Rajko Pavlić (Liberdance) pokazao se jedinstven u zagrebačkom miljeu – kao mjesto gdje se (mladi) autori mogu predstaviti, odnosno pokazati kratke radove, neobavezno iskušati pred publikom neku već postojeću ili iznova začetu, u nastajanju plesnu, tjelesnu ideju kao odgovor na prostor Atrija, osjetiti se i dobiti feedback. U tom smislu je bila vrlo zanimljiva druga večer festivala koja je pod radnim i izazovno proturječnim naslovom Avangardni barok okupila odlične izvođače i autore u raznolikosti malih formi i specifičnosti izvedbenih jezika.
  
  Dva rada su osmišljena kao živi glazbeno plesni dijalog. Lomljenje Bacha je zaigrani „barokni punk“, napeti duel između Šimuna Matišića koji svira bubnjeve i toy piano i sve prisutnijeg mladog plesača Josipa Mustaća čije je ishodište breakdance, ali se već dulje vrijeme otkriva u kreativnim prostorima suvremenog plesa. Uvodna (i završna) barokna arija, raskošnih ukrasa na igrački klaviriću unosi vedri humor u ovu malu diverziju spram ozbiljnog glazbenog razdoblja, da bi se onda u složenim ritmičkim varijacijama i kombinacijama oba instrumenta, pretočila u motoričnost (koja je, riječima Šimuna Matišića „jedna od bitnih odlika muzičkog baroka“) i došlo do hip-hopa, i nazad. Mustać u komunikaciji sa zvukom puni prostor iznimnom osobnošću i snažnom prisutnošću svoje tjelesne partiture, dugih linija (naglašenih crnim kostimom i kapom Ane Paulić) i britke energije breakinga. Radoznao i otvoren, i duboko uronjen u medij plesa, upijanje i otkrivanje različitih iskustava plešućeg tijela Josip Mustać nesumnjivo je umjetnik čije vrijeme dolazi.
  
  Drugi glazbeno plesni rad Tijela u kontrapunktu – zvuk se vidi, a pokret čuje, donosi tradicionalniji odnos glazbe i plesa, odnosno skladnu polifoniju koja se iz kompozicijskih principa barokne glazbe prevodi u koreografiju. „Tri izvođačka tijela pritom nisu zamišljena kao ilustracija glazbe, nego kao zasebne i ravnopravne dionice koreografskog višeglasja“, čitamo u najavi. Dok Danijel Jurišić izvodi na lutnji odbrana djela Johanna Sebastiana Bacha i Sylviusa Leopolda Weissa – Luna Lilek, Endi Schrötter i Jana Malčić (u čistom bijelom kostimu) uprizoruju linije, tjelesne znakove, odnose, ukrase, pomake. Suvereno koristeći suvremene plesne tehnike vješto ostvaruju dinamiku prostora.
  
  
  
  
  Endi Schrötter, sad već etablirani plesač i koreograf, zastupljen i prvu večer Festivala isječkom iz predstave IMpedance (više ovdje) nastupio je i u kratkom, efektnom duetu s Emom Bates. Touch je prenesena i nagrađivana koreografija Igora Kirova, umjetnika čiji nam je autorski rad poznat najviše iz vremena kad je vodio Balet splitskog Hrvatskog narodnog kazališta 
  
  Riječ je o preciznom, fizički zahtjevnom, igrivom tjelesnom dijalogu za dvoje plesača i nekoliko stolica. Ema je izvela i solo Vrata koja čekaju, a njezina oba nastupa vratila su nas u doba izvrsne plesačice Eme Janković koju smo u nekom trenutku izgubili iz vidokruga. Ako i nismo bili sigurni da li je to ona ista Ema, njezin ples je odmah proizveo déjà vu. Njezina iznimna, izrađena tjelesna tehnika, mekoća, fluidnost i brzina samo su dobili na zrelosti i nekom dubljem sidrištu u tijelu.
  
  Dora Šesto je u svom pomaknutom stilu s laganom, specifičnom dozom humora, dosljedno i s puno detalja provela kroz prostor jedan svoj maslačkasti avatar, i to je s obzirom na kostim već bio neki futuristički rokoko. Iste večeri se predstavila i vrlo zanimljiva Judita Tripar koja je, čitamo u programskom letku, upravo diplomirala na PERA (School od Performing Arts na Girne American University). Vrlo snažna, ekspresivna plesačica izvela je minijaturu Dobro došli, pozdrav koji možemo i mi njoj uputiti. Zgodno je da je njezin solo, iako dolazi iz izvedbenih umjetnosti, fizički vrlo izražen, dok je nastup Mine Ugrin (solo Program razmjene za publiku), koja dolazi s Plesnog odsjeka posve konceptualan.
  
  Posljednji dan festivala bio je rezerviran za premijeru Re:kompilacija – Gravitacija postojanja Alexandre Madsen, ali to je priča za sebe.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 6. listopada 2026.
  
  
  

Piše:

Maja
Đurinović