Ne znam postoji li službeni pojam plesni turizam, kao podvrsta tzv. kulturnog turizma, ali Mediteranski plesni centar u Savičenti u srcu Istre svojim djelovanjem zasigurno pomaže uspostavljanju tog pojma. Zanimljiv i raznolik program raspoređen vikendima (uz rezidencijalni program za umjetnike kroz cijelu godinu) definitivno je razlog za sjesti u auto i uputiti se u Istru, put ljupkih panorama, domaćih okusa i mirisa, gostoljubivih domaćina i – plesa. Tako su se u Svetvinčentu u petak navečer 11. rujna 2026. mogla vidjeti dva rada slovenskih umjetnika: Do Birds Dream od Flying? Fabla Collectiva – site specific performans nastao 2024. i selektiran u ovogodišnji program Aerowavesa, te rad u nastajanju Loser rezidencijalnog umjetnika MPC-a Nika Rajšeka (čiji je solo Kink također izabran u program Aerowaves gostovao u MPC-u 19. rujna – očigledno uspješna godina za slovensku plesnu scenu!)
Performans Do Birds Dream of Flying? smjestio se na Placi, prekrasnom renesansnom trgu omeđen kaštelom Morosini-Grimani i Crkvom Marijina navještenja te je prostorom i vremenom – u suton, u to magično vrijeme između dana i noći, na kraju ljeta, dobio na svojoj poetičnosti i letu, tjelesnoj čežnji za odljepljivanjem od zemlje i iskustvom neke druge gravitacije. U centar izvedbenog prostora postavljena je neobična konstrukcija, željezne ljestve (za negdje gore, dalje, ukrug, iznad zemlje) na ljuljajućem i rotirajućem postolju iliti „Leda“ – kako su je imenovali autori i izvođači Mojca Špik i Inan Sven Du Swami, koji su je osmislili za ovaj rad uz tehničku podršku i izradu Anžea Bizjaka. Očito je da Leda ima svoje zakonitosti korištenja i kretanja, ali one ili nisu tako lako dokučive ili je publika jednostavno previše fascinirana onim što gleda da bi razmišljala o pitanju „kako?!“; u svakom slučaju Mojca i Inan zahvaljujući Ledi istražuju prostor leta o kojem sanjamo.
Sve započinje nježnim upoznavanjem i uspostavom veze između Mojce i tog željeznog bića: dodirom, okretom, penjanjem i spuštanjem, rotacijom… Posebno je upečatljivo gotovo hipnotičko kruženje pri kojem Mojca skakuće u neprekinutom slow motionu – kao po Mjesecu. Priključivanjem Inana mogućnosti se šire jer on ili upravlja ljestvama i biva podrška sa zemlje (njezino sidro) ili se zamijene u zračnoj sferi ili su čak oboje na ljestvama u nekoj kružnoj ravnoteži, lete skupa, provlače se kroz prečke, klackaju se i odguruju od tla istražujući nove mogućnosti tijela u simbiozi s konstrukcijom.
Dva tijela i konstrukcija: ovladavanje njome rezultira mogućnošću visine, svako za sebe i u zajedništvu, u podržavanju, puštanju, čuvanju ravnoteže… u svemu tome i uz dramaturgiju rasta i sve viših amplituda leta lako je osjetiti i onu drugu, astralnu liniju cijelog performansa. Sama vještina i težnja prema gore dovoljno je artikulirana i delikatna da je u nju lako upisati asocijacije i dodatna značenja ovisno o oku promatrača i osobnosti svakog gledatelja.
Leda zatim dobiva konstrukcijsku nadogradnju: na vrh ljestvi Inan montira metalni nastavak, koji podsjeća na nešto između srednjovjekovnog pojasa nevinosti i sjedalice za djecu. Mojca se uvlači u njega i veže te se uz već prisutne otvara i mogućnost rotacije oko svoje osi. Kao astronautkinja u bestežinskom stanju Mojca istražuje eter klackajući se oko Ledinog zapravo ljuljajućeg postolja, dok ju Inan čuva sa zemlje, prihvaća i odguruje sve više… Završetak ipak (neminovno) vodi ka tlu, u mekom, pomalo mačkastom padu, ostajući dolje, tik do Zemlje s koje sanjamo o visinama.
© Anja Matišić, PLENA SCENA.hr, 16. listopada 2026.
Do Birds Dream of Flying?
koncept, koreografija i izvedba: Inan Sven Du Swami, Mojca Špik
koncepcija dizajna ljestvi Anže Bizjak, Inan Sven Du Swami, Mojca Špik, konstrukcija ljestvi Artalt, Anže Bizjak s. p., glazba Martin Vogrin, kostimi Iztok Hrga
produkcija Fabla Collective, Mojca Špik
