Sedmo izdanje europskog festivala suvremenih kazališnih praksi TranziT, projekta iza kojeg stoje riječka KRILA (Kreativni laboratorij suvremenog kazališta), otvoreno je 28. rujna u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku produkcijom ljubljanskog En-Knapa. Tri rada Plesnog triptiha povezuje izrazita usmjerenost na tijelo kao mjesto unutarnjeg iskustva, konflikta i transformacije. Scenografski reducirani, sva tri rada najveći dio izvedbene težine prepuštaju tijelu izvođača, njegovoj sposobnosti da kroz promjenu kvalitete pokreta proizvodi različita psihofizička stanja.
Večer je otvorio duet Lešinar tajvanske koreografkinje i plesačice Ching-Ying Chieng i gitarista Giuliana Modarellija. Polazište rada je tibetanski mit o lešinaru koji pred kraj života uzlijeće prema Suncu i nestaje, ali i osobno iskustvo gubitka. Chieng se na početku pojavljuje u položaju koji priziva tragičnu figuru djevojčice s poznate fotografije Kevina Cartera Lešinar i mala djevojčica. No ono što slijedi nije ilustracija tog prizora, nego postupna transformacija tijela koje neprestano prelazi granicu između ljudskog i životinjskog. Pokret je precizan i virtuozan, ali istodobno iznimno kontroliran. Tijelo se presavija, uvija i mijenja svoje prostorne odnose, kao da neprestano pregovara s vlastitim granicama. Ponavljajući kružni pokreti postupno proizvode gotovo meditativno stanje, prizivajući, u dalekoj asocijaciji, kretanje derviša. Chieng tako gradi svojevrsni ritual prijelaza, put prema prostoru „iza Sunca“, ali i prema pitanju što ostaje od ljudskog tijela kada se ono oslobodi stabilne predodžbe o samome sebi. U radu se istodobno susreću sloboda i kontrola, tjelesnost i duhovnost, ljudsko i animalno, predator i plijen. Tijelo pritom nije samo nositelj značenja, nego prostor u kojem se ti suprotstavljeni polovi neprestano izmjenjuju.
Drugi rad večeri, nagrađivani solo Bunker kanadske koreografkinje i plesačice Rebecce Margolick, tijelo postavlja u drugačiji, izrazito društveni i rodni kontekst. Polazeći od arhivskih zapisa o životima židovskih imigrantica iz Istočne Europe i povezujući ih s vlastitim iskustvom, Margolick se bavi pritiscima kojima je žensko tijelo izloženo, ali i načinima na koje se ti obrasci prenose kroz generacije. Pokret je intenzivan, dramatičan i fizički zahtjevan. Margolick koristi prepoznatljive, stereotipno kodirane poze ženskog tijela, ali ih gotovo istoga trenutka destabilizira. Ono što bi moglo funkcionirati kao slika poslušnosti ili konvencionalne ženstvenosti pretvara se u snažan fizički otpor. Tijelo se opire vlastitoj reprezentaciji, kao da pokušava izmaknuti unaprijed zadanom obrascu. Upravo u tom sukobu između naučenog i izvedenog, između tijela koje zauzima određenu pozu i tijela koje je odmah potom razgrađuje, otvara se prostor za čitanje rada kao pokušaja prekida transgeneracijskog prijenosa represije.
Ako Bunker represiju razgrađuje kroz intenzitet i fizički otpor, Kiša, žal, bijes Charlesa Brecarda ponovno nas uvodi u znatno sporiji i meditativniji izvedbeni prostor. Brecard polazi od harmoničnog, fluidnog i balansiranog pokreta koji u početku djeluje gotovo kao plesna inačica tai chija. Tijelo je sabrano, precizno i kontrolirano, a kvaliteta pokreta sugerira stanje unutarnje smirenosti. No ta se stabilnost postupno počinje urušavati. Iz fluidnosti se razvija kaos, a iz kontroliranog pokreta sve snažniji fizički impuls. Brecard postupno napušta početnu discipliniranost i dopušta tijelu da prijeđe u stanje gotovo potpunog gubitka kontrole. Promjena nije nagla, nego se gradi kroz postupno popuštanje inhibicija, sve dok se potisnuti bijes, bol i očaj ne artikuliraju u dugom, animalnom kriku.
Upravo je odnos između kontrole i njezina gubitka jedna od poveznica sva tri rada. U Lešinaru tijelo prelazi granicu između ljudskog i animalnog, u Bunkeru između društveno propisane ženstvenosti i fizičkog otpora, dok se u Kiši, žalu, bijesu kreće od samokontrole prema potpunom emocionalnom pražnjenju. Tri vrlo različita koreografska jezika tako se susreću u zajedničkom interesu za ono što se događa kada tijelo više ne može ili ne želi ostati unutar zadanih granica.
© Nermina Mehić, PLESNA SCENA.hr, 21. listopada 2026.
Lešinar (duet)
koreografija i izvedba Ching-Ying Chien
skladatelj Soumik Datta, gitarist Giuliano Modarelli, kostimografija Marie Cantenys
Bunker
koreografija i izvedba Rebecca Margolick
Kiša, žal, bijes
koreografija i izvedba Charles Brecard
izvorna skladba Matt Elliott – Lament, dizajn svjetla Mateo Barrera
