Izdašna materija tijela

Re:Kompilacija – Gravitacija postojanja, autorica Aleksandra Madsen

• 
  
  Novi autorski rad Alexandre Madsen Re:Kompilacija – Gravitacija postojanja premijerno izveden 20. rujna u atriju Prirodoslovnog muzeja iznimno je profinjen, pročišćen i zreo koreografski rad. Ideja je jasno uspostavljena, a zadaci unutar sigurno vođene improvizacije (a to je prema Milani Broš „najviši stupanj scenske organizacije“) dosljedno provedeni. Rezultat je, preuzimam od Mihaila Epsteina, jedinstvo koje nastaje iz različitosti, pojačana i objedinjena kreativnost i komunikacija, te specifična kontemplativnost djela.
  
  Tamni prostor atrija puni se napetim, vibrantnim, beskrajnim rastegnućem glazbenih motiva Lacrimose iz Mozartova Requiema (KV 626), a sedmero izvođača (taj mistični, simbolični broj kojem se pridaju duhovna značenja sveukupnosti i cikličnosti) pojedinačno, svojom odlukom ulaze u predodređeni zadani prostor „zelenog kvadrata“ tek blijedim svjetlom izdvojen iz tame (i publike) koja ga okružuje. Ulazak na zelenu plohu znači prihvaćanje zajedničkog bivanja pod istom silom gravitacije, unutar istih pravila, ali uz slobodu iznalaženja vlastite putanje, osobne ritmizacije, jedinstvene realizacije. (Istovremeno razvidna samozatajnost u pripadnosti i odgovornosti spram grupe, čini ih suvremenom inačicom Labanova „pokretnog kora“). U njihovom ulasku osjeća se fatalnost intimne odluke sa svim osobnim nijansama strepnje, očekivanja i neizvjesnosti. Napetost je opipljiva i uzrokovat će prvi, vrlo spori korak koji će se nastaviti u hod: usporen, svjestan svakog detalja tijela, pravilan u radu ruku, dramatičan, s neočekivanim kratkim ubrzanjima od par koraka, osobnim malim ispadima iz zajedničkog tempa. Svaka nova osoba koja se pridružuje grupi u nepredvidljivim putanjama stapa se s općim umnažajući razvedenost izvedbe. I to teče, u finom, skoro nevidljivom ubrzanju grupe, elementima koji se dodaju, preuzimaju kao novi obrazac. Plesači se međusobno više osjećaju nego vide („još uvijek zajedno ili samo istodobno?“ pitanje je iz programske najave), tek poneko lice se lagano okrene u nekom smjeru, nečim potaknuto.
  
  Nakon ubrzanja i sve češće ritmizacije, hod prekidaju padovi, neki nagli, oštri, drugi spori savijajući, neki izravni, drugi u spirali, različitog trajanja, ali uvijek do kraja do poda koji vuče, lijepi tijela, a ona se opiru i odmah dižu, ili trebaju malo odmora, ili se bore s moćnom, neosjetljivom gravitacijom. Glazba je negdje iscurila u tamu i ostaje samo disanje sada sinkrone grupe koju preuzima potmulo pulsiranje. Grupa se transformira u disciplinirane, artikulirane, fokusirane trkače na mjestu – uz pravilnu rotaciju za po četvrt kruga. Dodaju se geste, padovi, raspada se disciplina, sistem, i ponovno se vraća, ušuljava Lacrimosa i tama koji konačno preuzima cijeli prostor. Plesači i suautori – Mateo Babić, Nina Begović, Iva Hlapčić, Lucija Jurić, Ana Kljujev, Iva Matošević i Ivona Mezulić – ujednačeni su u crnom, svečanom, višeslojnom kostimu; sakoi pa kasnije majice skidane u trenutku napora i potrebe za olakšanjem tijela ostat će na kraju jedini materijalni tragovi bića koja su ovdje aktivno trajala.
  
  „Vrsta percepcije koju plesna predstava pretpostavlja istodobno je višestruka i intimna.“ (Laurence Louppe) Alexandra Madsen kao da je ovom prilikom osobno odgovorila (ono „Re:“ iz naslova) i na kompilaciju postulata plesnog modernizma koji je početkom 20. stoljeća započeo bitku za slobodoumnost prirodnih tijela koja su, ponovno se utječem Louppe, „izdašna materija, nevjerojatan instrument svijesti i osjetilnosti koji je nemoguće različiti od misli“. Kao da se periodično, od prvih avangardistica do danas, moramo podsjećati i uvijek ponovno vraćati (jer uvijek se negdje zabrazdi, bilo u tehniciranje, spektakl, koncept, hermetičnost…) na osnovne, izvorne pokrete: disanje, hodanje, padanje i dizanje. Isadora Duncan je imala jedan cijeli ples sazdan samo na borbi s gravitacijom, neprestanim padanjem i podizanje s poda. Na temelju promišljanja fizikalnog zakona gravitacije Doris Humphrey je izgradila svoju filozofiju pokreta i plesnu tehniku fall and recovery. Ti jednostavni, prirodni pokreti povezani s gravitacijom u svojem najčišćem obliku sadrže snažnu simboliku života na koju reagiramo kinestetički i emotivno, i prije nego je racionalno prepoznajemo.
  
  I za kraj još par rečenica iz moje kompilacije inspirativnih plesnih autora, dio iz „recepta“ za scenu Bauhausa (1929.) iz dnevnika Oskara Schlemmera: „biti bez predrasuda koliko god je to moguće; približiti se stvarima kao da je svijet tek stvoren… Polaziti od prostora, od njegova zakona i od njegove tajne, i dopustiti da vas oni začaraju… Polaziti od tjelesnih stanja, od postojanja, od stajanja, od hodanja i tek na samom kraju od skakanja i igranja. Jer načiniti korak, to je silan događaj, podići ruku, pomaknuti prst – ništa manji. Imati isto toliko strahopoštovanja koliko i poštovanja za svaku akciju ljudskog tijela, pogotovo na sceni, u tom posebnom svijetu života, privida, te druge stvarnosti, u kojoj je sve obavijeno sjajem magije.“
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 22. listopada 2026.
  
  Re:Kompilacija – Gravitacija postojanja
  ideja, koreografija, dramaturgija i oblikovanje zvuka Alexandra Madsen
  izvođači i suautori: Mateo Babić, Nina Begović, Iva Hlapčić, Lucija Jurić, Ana Kljujev, Iva Matošević, Ivona Mezulić
  kostimografsko rješenje Nastalo kroz proces rada u suradnji s izvođačima, oblikovanje rasvjete: Mario Vnučec, Martin Satović, scenografija Ivana Škrabalo (reciklaža scenografskih elemenata iz predstave Paralelne kampanje), producent Rajko Pavlić
  premijera 20. rujna 2026. (Zagreb)

Piše:

Maja
Đurinović