Svjedočanstava i sjećanja, tradicije žalovanja

Festival Perforacije i Sounded Bodies Festival, Udruga Domino i Ali Chahrour, Le Festival d’Avignon 2025.: When I Saw the Sea, autor Ali Chahrour (u ZKM-u)

• Libanonskog koreografa Alija Chahroura zagrebačka publika već je imala priliku upoznati prije dvije godine, kada je na 22. Queeru Zagreb gostovala nagrađivana predstava iz trilogije posvećene temi ljubavi, The Love Behind my Eyes (više ovdje). U svom plesnom kazalištu Chahrour jasno izriče osobnu kulturnu poziciju, tražeći mogućnosti reinterpretacije tema koje proizlaze iz specifičnosti lokalnog političkog, društvenog i religijskog konteksta Libanona, odnosno njegova rodnog Beiruta. Stoga se kao obilježja autorskog rada ističu procesi uključivanja osobnih svjedočanstava i sjećanja, tradicije žalovanja i ritualiziranih oblika izvedbe. Rad When I Saw the Sea predstavljen ovogodišnjim gostovanjem donosi prodorno dokumentarnu, angažiranu priču satkanu od autentičnih svjedočanstava konkretnih žena s margina društva o njihovim socijalno nevidljivim sudbinama. Predstava nastala u jeku rata i izraelskih bombardiranja Libanona svojevrsna je autorova posveta ljubavi i potencijalima zajedništva koje kazalište može ponuditi.
  
  Dok se Europa na razne načine pokušava nositi s migrantskim pitanjima i politikama premošćivanja kulturalnih razlika, promiču nam informacije o migrantskim problemima u udaljenim dijelovima svijeta, poput onih o sudbinama radnica iz afričkih zemalja koje pristižu u Libanon, poglavito bježeći pred oružanim sukobima i svakodnevnim nasiljem ili u potrazi za poboljšanjem ekonomskog statusa svoje obitelji. Ondje ih tzv. Kafala sustav sponzoriranog boravka od strane poslodavca zapošljava kao radnice u obiteljskim kućanstvima, pogodujući eksploataciji i oblicima modernog ropstva. Pod maskom pravnog jamstva koje nad radnicama stječe poslodavac, Kafala sustav omogućuje apsolutno gospodarenje njihovim životom. Žene stanuju s obiteljima ponekad bez naknade za rad, ponekada dotjerane do ruba gladi, a ponekad lišene i temeljne ljudske slobode kretanja. U predstavi When I Saw the Sea, upoznajemo tri takve žene Raniu, Zenu i Tenei, ali tek nakon što smo početak predstave dočekali pred velikim reflektorom tvrdoglavo uperenim u lice publici, najmanje desetak minuta posve zarobljeni u situaciji neotklonjive iritacije.
  
  Suočavanje sa stvarnim ljudima i realitetom njihove patnje nikad nije ugodno, pa Chahrour već i tijekom iščekivanja početka predstave nalazi način da klasični scenski dispozitiv preokrene i potencijalno pasivnim promatračima uskrati građansku komociju i suoči ih s vlastitom nelagodom (koju ne uspijeva ublažiti čak niti korištenje sunčanih naočala!). Postupkom izjednačenja izloženosti osoba s obje strane scene, potencijalno se pridobiva povišena pozornost od strane publike. Poetička odluka autora da uvodnu scenu zasniva na osobnom zapisu telefonskog razgovora tijekom ratnog napada sa svojom obitelji, naglašava potrebu da se u izvedbu probije realnost i glasovi pojedinaca s njihovim intimnim pričama, sjećanjima i snovima o mogućem životu. Stoga je osobito zanimljivo promotriti kako se u predstavi politički angažirani kontekst uokviruje upravo putem glazbene izvedbe i izvedbe glasa koji pripovijeda i glasa koji pjeva, a pjevajući ujedno i žaluje. Predstava okuplja izvođačice različitih izvedbenih iskustava te je radni proces bio obilježen otkrivanjem individualnih kvaliteta njima svojstvenog pokreta, pristupom tijelu kao označitelju iskustava i sjećanja iz svakodnevnog života.
  
  Svaka se izvođačica pojavljuje kao utjelovljenje životnog iskustva, ali se njihova individualna prisutnost uvezuje u širu koreografsku i zvučnu kompoziciju. Predstavu otvara svjedočenje mlade žene Ranie Jamal, ostavljene kćeri silovane kućne radnice koju nikada nije upoznala. Ona nepoznatu sudbinu svoje majke ubraja u tužnu statistiku mogućih oblika smrti koji su ju mogli zadesiti ‒ žrtva samoubojstva, ubojstva, organizirane prostitucije ili trgovine ljudima. Njezin iskaz upućen majci prerasta granice biografije i bilježi spomen brojnih ženskih, tragičnih sudbina koje ostaju bez svjedoka, ukazujući na svojevrsnu paradigmu ženskog stradanja uslijed rasne diskriminacije i društvene marginalizacije. Na njezinu priču nadovezuje se pripovijest Zene Moussa iz Etiopije, sluškinje i majke dvije kćeri koja je pobjegla od nedaća ropstva, a zatim i iz bračnog zatvora, da bi umjetničku i životnu slobodu na kraju pronašla u kazalištu. Dok Tenei Ahmad svoju priču oblikuje ponajprije pokretom i pjevanjem, Zenina je priča najkonkretnije osobno fokalizirana i stoga najmaterijalnija u odnosu na prošlost i budućnost. Međutim, izgovorene riječi postupno se prelijevaju u glazbu koju stvaraju glazbenik Abed Kobeissey i pjevačica Lynn Adib, a dah i ritam ritmičkim analogijama između trzaja instrumenta i trzaja grudnog koša u potpunosti preuzimaju težinu koja se maloprije prosula po pozornici i sada ju uzdižu s tla i kovitlaju po sceni, dok se ritam polako ne pretvori u pročišćeni instinkt gladi za životom.
  
  Formalna hibridizacija između koreografskog rada i vokalno-instrumentalnog koncerta, otvara mogućnost uspostave slobodne forme koja dopušta da se koreografska i zvučna slika osamostale i usloje, nadopunjući jedna drugu kao dva komplementarna krajolika. Na doživljajnoj razini ova uslojenost i dijaloška translacija omogućuju da se osobne pripovijesti i tjelesna prisutnost prevedu i utope u organsku gramatiku ritma, duboko tjelesnog poput disanja ili kucanja srca. Prema autorovim riječima, riječ je o „koreografiji slušanja ljudi“ (više ovdje) i doista, jedna od najupečatljivijih transformacija koju izvedba uprizoruje jest dramaturški precizan i vješto vođen prijelaz naglaska od neupitne realitetne tjelesnosti i vizualnog predočenja triju izvođačkih tijela do rasplinutog i slojevitog, integralnog njihova zvučnog traga koji rezonira u tijelu publike.
  
  U estetskom smislu, u vizualnoj slici predstave ženskog tijela putem likovnih asocijacija koreografskih obrazaca osnažena je simbolička supstanca u punoj relaciji odnosa kći, majka, domovina, pri čemu se putem ritma glazbe sve te funkcije pretapaju u skladno obličje višeznačnosti.  U tom prijelazu od vidljivog, singularnog, realitetnog tijela prema njegovoj zvučnoj prisutnosti, artikulira se odgovor na izazov kako slušati iskustva koja ne možemo u potpunosti prisvojiti. Glazba oblikuje imerzivno iskustvo, tjelesno rezonantni pejzaž u kojem prisutnost nadilazi informacije o nasilju i nepravdi i dodaje narativu osjetilnu dimenziju, pružajući estetsko iskustvo bogato emocijama.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 23. listopada 2026.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 17. rujna 2026.)
  
  When I Saw the Sea
  redatelj i koreograf Ali Chahrour 
  izvode: Zena Moussa, Tenei Ahmad, Rania Jamal 
  glazbu skladali i izvode: Lynn Adib, Abed Kobeissy 
  asistent redatelja i koreografa Chadi Aoun, oblikovanje svjetla i tehničko vodstvo Guillaume Tesson, asistent tehničkog vodstva Pol Seif, oblikovanje zvuka Benoît Rave, scenografija Guillaume Tesson, Ali Chahrour, komunikacija Chadi Aoun, grafičko oblikovanje Christina Atik, urednica teksta Hala Omran, prijevod teksta Marianne Noujeim, producent Ali Chahrour, voditelji produkcije Christel Salem, Chadi Aoun
  koprodukcija: Le Festival d’Avignon, Ibsen Scope, HAU Hebbel am Ufer, Berlin, Arab Fund for Arts and Culture (AFAC), Al Mawred al Thaqafi, DeSingel, Antwerpen, Domino, Zagreb, Perforations Festival, Holland Festival, Zürcher Theater Spektakel, Al Madina Theater
  Uz potporu: Beryte Theater, L’Institut Français de Beyrouth, Wicked Solutions, WASL Productions, Beit el Laffé, Raseef, Beirut, Houna Center, Orient 499

Piše:

Jasmina
Fučkan