Pažnja, molim!

Zadarski plesni ansambl: Enter II Diary, koncept i koreografija Korina Oltran, Patricia Gospić

• 
  
  U kazalištu se mobiteli obično isključuju. Ne samo zato da ne bismo ometali izvođače i druge gledatelje, nego i zato što se pretpostavlja da smo na sat vremena spremni svoju pažnju posvetiti nečemu što se događa upravo pred nama. Korina Oltran takvu konvenciju odmah odbacuje. Poziva nas da izvadimo telefone, fotografiramo, snimamo i slobodno nastavimo s navikama koje smo donijeli izvana. Kazalište više nije utočište od digitalne svakodnevice. Ona je već na pozornici.
  
  U izvedbenom diptihu ENTER II DIARY, premijerno predstavljenom na ovogodišnjem zadarskom Monoplayu, Korina Oltran i Patricia Gospić bave se dvjema stranama našega digitalnog života. Njihovi solistički radovi, nastali u produkciji Zadarskog plesnog ansambla, različitim koreografskim strategijama istražuju kako digitalna stvarnost oblikuje našu pažnju, ponašanje i predodžbu o sebi.
  
  Korina Oltran u prvom dijelu, CTRL ⇧: IID enter log_, nastupa okružena televizorima, računalima, radiouređajima i nepreglednim spletom kablova. Njezina se koreografija razvija iz rukovanja predmetima, prespajanja uređaja, balansiranja među žicama i mnoštva sitnih, naizgled besmislenih zadataka. Komunikaciju s publikom prepušta tekstualnim projekcijama, čiji se samodopadni ton duhovito poigrava jezikom internetske samopromocije.
  
  Isprva je sve šarmantno, čak pomalo razigrano. No Korina Oltran vrlo vješto dozira informacije i podražaje, postupno povećavajući njihov intenzitet do trenutka kada više ne znamo kamo bismo gledali. Na nekoliko ekrana istodobno se izmjenjuju slike, snimke i tekstovi, iz uređaja dopiru različiti zvukovi, a izvođačica nastavlja svoju neumornu aktivnost. Tijelo se gotovo gubi među sadržajima koji se nadmeću za našu pozornost.
  
  Umjesto da govori o fragmentiranoj pažnji, Korina Oltran dovodi nas u stanje njezine fragmentacije. Osim što je važno što ona izvodi, još je važnije što se za to vrijeme događa s našim gledanjem. Kazališna se situacija pretvara u precizno organiziranu inačicu svakodnevnog digitalnog iskustva u kojem je sve dostupno, sve potencijalno zanimljivo i gotovo ništa ne uspijeva zadržati našu pozornost dulje od nekoliko trenutaka.
  
  Ako je solo Korine Oltranin koreografija raspršenosti, drugi dio diptiha, CTRL ⇧: log_underworld_, Patricije Gospić mogao bi se nazvati koreografijom izloženosti. Patricia Gospić uvodi nas u mnogo mračniji prostor, satkan od vlastitih objava na društvenoj mreži X. Njezine javno zapisane misli, od zajedljivih dosjetki i autoironije do iskaza emocionalne ranjivosti, postaju svojevrstan intimni dnevnik. No koliko je intimno nešto što smo već dobrovoljno objavili pred nepoznatom publikom? I koliko je autentična osobnost koju svakodnevno oblikujemo za tuđe poglede?
  
  Patricija Gospić ta pitanja zaoštrava tijelom. Njezin je ples naglašeno senzualan, provokativan i fizički intenzivan, s twerkanjem kao dominantnim motivom. Dok se na projekciji nižu emotivna razotkrivanja, tijelo izvodi striptiz. Patricia Gospić pritom posjeduje iznimno uvjerljivu scensku prisutnost. U spoju seksualiziranog pokreta, jetkog humora i emocionalno ogoljenih objava nastaje intrigantna javna persona, istodobno samouvjerena i nesigurna, zavodljiva i odbojna. Značajnu ulogu pritom imaju sugestivno oblikovanje svjetla Saše Fistrića te glazba i zvuk Tomislava Grzunova, koji uspostavljaju gotovo prijeteću atmosferu digitalnog podzemlja.
  
  Zanimljivo je da su dvije autorice odabrale gotovo suprotne načine upravljanja našim pogledom. Korina Oltran ga neumorno preusmjerava, Patricia Gospić nas usisava. Jedna se gotovo utapa u mnoštvu uređaja, druga u središte pozornosti postavlja vlastito tijelo. Ali obje ističu koliko je naša pažnja danas istodobno tražena, izložena i podložna manipulaciji.
  
  O ovisnosti o ekranima, algoritmima i internetskoj (samo)prezentaciji napravljeno je već mnogo predstava. Ova predstava taj svijet pretvara u konkretno gledateljsko iskustvo, ne promatrajući ga s kritičke distance, nego otvoreno sudjeluje u njegovim mehanizmima, s užitkom koristeći upravo one postupke koje propituje.
  
  ENTER II DIARY predstava je o našoj potrebi da neprestano nešto gledamo i da pritom i sami budemo viđeni. O paradoksu u kojem nam je gotovo nemoguće posvetiti se jednoj stvari, ali smo istodobno spremni uložiti golem trud kako bismo barem nakratko postali središte tuđe pozornosti. U tom neprekidnom prometu pogleda možda je najteže pronaći trenutak u kojem nikome ništa ne moramo pokazivati. Ni gledati.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 3. studenoga 2026.

Piše:

Jelena
Mihelčić