Plesna scena.hr

Rafinman klauna kao izvedbene funkcije

Kretanja, časopisa za plesnu umjetnost / Movements, Dance Magazine, ur. broja Marijana Matoković, br. 45, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2026.

  • Kretanja, časopisa za plesnu umjetnost / Movements, Dance Magazine, ur. broja Marijana Matoković, br. 45, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2026.Urednica novog, 45. broja časopisa Kretanja, školovana glumica, lutkarica i jedna od osnivačica umjetničke organizacije Teatar CIRKUS Punkt, Marijana Matoković temat pod naslovom Tijelo koje se smije posvećuje svojoj izvedbenoj specijalizaciji ‒ klaunu. Temat zastupaju glasovi renomiranih protagonista/ica međunarodne i domaće klaunske scene, milje autora/ica praktičara s dugogodišnjim iskustvom, u čijem se stvaralačkom okruženju Marijana Matoković i sama kreće, nadahnjuje i oblikuje svoj znanje, surađuje i stvara. Njihova razmatranja, analize iskustva i metodologija predočuju rafinman klauna kao izvedbene funkcije u smislu fenomena i njegove ekspertize, ali govore i o zastupljenosti primarno tjelesnog izraza u širem kazališnom i izvankazališnom okviru. Dotiču se lokalnih, akademskih i pedagoških pristupa, također međunarodnih, visokoprodukcijskih žanrovskih okvira mjuzikla, sve do prikaza formativnih i organizacijskih kapaciteta scene suvremenoga cirkusa.

    Pritom se otvara i pitanje promjena u polju klauniranja, osobito sve vidljivije prisutnosti žena kojima pripada i većina autorskih glasova zastupljenih u tematu, a na koju se u razgovoru referira i Iva Peter Dragan, navodeći primjer neformalne mreže ClowNETTE, povezane s klaunskim festivalima koje organiziraju žene. Marijana Matoković u uvodniku prenosi citat svog višegodišnjeg klaunskog mentora Ire Seidensteina, koji naglašava ključnu dualnost matrijarhalnog i patrijarhalnog u klaunskoj praksi, što je u osnovi povezano s drugim važnim elementima koje na različite načine napominju i ostali autori, poput dinamike kategorijalne nestabilnosti identiteta, procesa transformacija i autentične slobode izvedbenog izraza.

    Upravo njegov prilog naslovljen Klaun je glagol: stvarnost je unutarnje / vanjska dualnost daje argumentaciju o klaunu kao fluidnoj strukturi, koncipiranoj na doživljajnoj površini tijela, u dodiru s vanjskim okvirom. Ira Seidenstein je svoje pedesetogodišnje pedagoško iskustvo sažeo u kratkom programu vježbi za kreativnost i autentičnost Četiri artikulacije za izvedbu, što predstavlja uvod u cjelovitu viziju naslovljenu Kvantno kazalište: Od slapsticka do Shakespearea. Seidenstein naglašava da klaunska izvedba nije reprezentacija unaprijed oblikovanog lika, jer klaun radi s intuitivnim znanjem o mogućnostima, potencijalu i neizvjesnosti koje mu daje trenutak, a kvalitetu vlastite izvedbe ovjerava u neposrednom susretu s publikom. Klaunova prisutnost je situirana u međuprostoru razmišljanja i doživljavanja tijekom činjenja, gdje unutarnje stanje izvođača /osjećanje i njegov vanjski svijet / okvir, kontinuirano cirkuliraju jedno u drugo.

    O važnosti dugotrajnog umjetničkog sazrijevanja svjedoči tekst Katarine Kolege, koja donosi portret francuskog klauna i pedagoga Juliena Delimea, osnivača Umjetničkog istraživačkog centra za antropologiju klauna (Centre de Recherche Artistique d'anthropologie du Clown, CRAAC) u Niortu. Za Delimea klauniranje je svojevrsna filozofija pozornosti koja zahtijeva osjetljivost za detalj, preciznost opažanja i spremnost na stalno preispitivanje vlastitih izvedbenih odluka te se oblikuje kroz vrijeme, u susretu s publikom, čije reakcije postupno postaju sastavnim dijelom materijala. Stoga se prema njegovu shvaćanju predstava formalno ne dovršava, nego raste s klaunom i njegovom publikom, preuzimajući mjesta i kontekste gdje je igrao.

    Predstavnica pete generacije cirkuske obiteljske tradicije, Joanna Bassi pripada svijetu klasičnog cirkusa i sama još uvijek njeguje umijeće ručne izrade klaunskih nosova. U esejskom razmatranju O klaunovima... ilustrira promjene koje su u drugoj polovini 20. stoljeća promijenile uvjete klasičnog cirkuskog pristupa klauniranju, sumarno objedinjujući povijesno-teorijske aspekte s praktičnim iskustvom. Ističe kako s početkom novog tisućljeća nastupaju nove snage modernih klaunova i klaunesa čije prakse predstavljaju iskorak u nove zone rizika.

    O počecima, rizicima i uopće otvaranju cirkuske scene kao novog područja u domaćem kontekstu doznajemo iz razgovora Marijane Matoković s klaunesama Nikolinom Majdak i Ivom Peter Dragan, sve tri povezane zajedničkim školovanjem u španjolskom Nouveau Clown Instituteu 2018. godine. Njihova profesionalna iskustva daju uvid u poticaje, a sada već možemo govoriti i o pedagoškim i produkcijskim kontinuitetima, koje je razvoju klaunske umjetničke prakse u nas, dala redateljica i pedagoginja Lee Delong nizom radionica koje je održala u Hrvatskoj. Dugogodišnje stvaralačke suradnice Nikolina Majdak i Iva Peter Dragan, potekle su iz različitih sredina, a svaka zasebno govori o svojem autonomnom stvaralačkom iskustvu. Zajedno, ali i nezavisno, svaka u svojim umjetničkim organizacijama kroz posljednjih petnaestak godina kontinuiranog rada stvorile su bogati stvaralački otisak. Osobito relevantan impuls cirkuskoj sceni kod nas predstavlja aktivnost međunarodnog umrežavanja, čemu je 2020. godine pridonio i Triko Cirkus Teatar pokretanjem formata Zagreb Clown Festivala.

    Glumica Anja Matišić u tekstu Ne smijemo se klaunskoj maskici, smijemo se s njom vraća se iskustvu studija glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, osobito nastavi scenskog pokreta i pedagoškim praksama Mladena Vasaryja (1954.-2022.) i Ivice Boban. Putem prikaza vježbi koje su ju dovele do pronalaženja vlastite klauneskne figure Petre na Vasaryjevima satovima te opisa rada s mimičkim „maskicama” na satovima kod Ivice Boban, materijalno opisuje način na koji tjelesna radnja može potaknuti određeno emocionalno stanje. Toplim tonom i profesionalnom retorikom, Anja Matišić dojmljivo prenosi kako se prema njezinom iskustvu, upravo klaunska maska, paradoksalno, pokazala kao sredstvo i put prema razotkrivanja dubokih slojeva osobnosti. Usvajanjem navedenih tjelesnih iskustava razvila je profesionalna promišljanja o načelima igre kao iskrene, slobodne i istraživačke aktivnosti koja izvođača oslobađa unaprijed zadanih očekivanja i otvara prostor za otkrivanje novih mogućnosti pokreta. To ju navodi na zaključak o široj primjenjivosti klaunskih principa, koji nadilaze specifičan žanr i mogu obogatiti različite scenske materijale.

    Širenje klaunskih principa na druge izvedbene forme s povijesno-teorijskog interpretativnog stajališta tematizira koreografkinja i redateljica Tihana Strmečki u tekstu naslovljenom Poput pucketanja prstima, nagiba šešira ili pokreta iz ručnog zgloba (mjuzikl i humor na Broadwayu i West Endu). Polazeći od fizičkog teatra kao izvedbenog područja u kojemu tijelo postaje nositeljem značenja i pripovijedanja, autorica razmatra načine na koje se elementi klauniranja, mime i slapstick komedije integriraju u žanru mjuzikla. Oslanjajući se na pristupe Simona Murrayja, Johna Keefea i Jacquesa Lecoqa, Strmečki ističe važnost geste i tjelesne radnje u stvaranju scenskog značenja. Ipak, posebno mjesto u analizi zauzima koreografski rukopis broadwayskog plesača i redatelja Boba Fossea (1927.-1987.), čiji se prepoznatljivi stil temeljio na asimetriji, izolaciji pojedinih dijelova tijela, kontrakcijama i precizno kontroliranim gestama. Tihana Strmečki svoja razmatranja povezuje sa svojim koreografskim projektima, među ostalim radom na produkcijama Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, Raspad sistema (The Play That Goes Wrong) iz 2019. godine i Chaplin, premijerno izvedenom ovog ljeta na otvorenoj sceni u Walensee-Bühne u Švicarskoj.

    Svi tekstovi iznose visoki stupanj osobne ekspertize i time simbolično predstavljaju tek odškrinuta vrata u ovu specifičnu nišu fizičkog teatra, ukazujući da postoji ne samo ozbiljan prostor nego i ozbiljna potreba za daljnjim istraživanjem umjetnosti klauniranja kao stvaralačkog žanra, tjelesnosti i svijesti u izvedbi te kao žive scene, koja je u Hrvatskoj sada već bogata festivalima poput zagrebačke Cirkobalkane, splitskog Festivala neobičnih obitelji, samoborskog festivala Cu'Fus ili spomenutog Zagreb Clown Festivala.

    Klaun objedinjuje brojne talente fizičkog izvođenja, od glume i mime do žongliranja i zračnih akrobacija no u popularnoj kulturi često je shvaćen kao udomaćeni ulični zabavljač, ponekad banaliziran tek kao zabavljač djece. U aktualnom 45. broju časopisa Kretanja ova izvedbena figura ponajprije je interpretirana sa stajališta fascinantne izvođačke funkcije, pune specifičnosti. Zbog preciznog oslonca na primarno tjelesni instrument a ne na konstrukcije značenja, zastupljeni tekstovi prikazuju kako se u složenoj praksi klauniranja sinergijski objedinjuju potrebe za intuitivnim pristupom društvenom kontekstu i izražavanje autentičnosti izvođača ponajprije putem uvjerljive i neposredne afektivne prisutnosti. Fluidna forma klauna daje važan ključ za razumijevanje tjelesne osnove komuniciranja i povezivanja ne samo s drugima nego ponajprije sa sobom, s vlastitim emocijama, s potencijalima igre i iskrenim djetetom u sebi. Kao što autori/ce tekstova konstatiraju, klaun uznemirava, iznenađuje i razotkriva krhkost ljudskih namjera, nesigurnost tijela i nepredvidljivost odnosa, ali upravo kroz neuspjeh, pretjerivanje i ranjivost, ujedno uspostavlja i neposrednu komunikaciju s publikom. Njegova se izvedbena snaga ne iscrpljuje u izazivanju smijeha, nego u približavanju vlastitih proturječja. Riječima Joane Bassi klaunovi „možda zaista jesu posljednji branitelji istinskog ljudskog duha“.

    © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 12. studenoga 2026.

    uredništvo: Maja Đurinović (glavna urednica), Marijana Matoković, urednica broja Iva Nerina Sibila; autorice i autori: Marijana Matoković, Ira Seidenstein, Katarina Kolega, Anja Matišić, Tihana Strmečki, Joanna Bassi; lektorica Doris Živković; prijevod na engleski Ivana Ostojčić, oblikovanje i prijelom Antonio Dolić_res+art, izdavač Hrvatski centar ITI
    naslovnica (izvor) Julien Delime, Mr Pic, foto Fabien Debrabandère

Piše:

Jasmina
Fučkan