Plesna scena.hr

Prema iskustvu dijagramatskih materijalizacija

Andrej Mirčev, The Poetics of Perfomance Diagrams, Cambridge University Press, 2024.

  • Andrej Mirčev, The Poetics of Perfomance Diagrams, Cambridge University Press, 2024. Teatrolog i dramaturg, Andrej Mirčev tumači namjeru svoga djela kao „pripremnu studiju pokušaja iniciranja transdisciplinarne diskusije o grafičkim i dijagramatskim izvedbenim dimenzijama“. Ona proizlazi iz potrebe da se na istraživačkom području suvremenih teatroloških teorija preusmjeri „fokus s fikcionalnog svijeta tekstualnih reprezentacija“. Metodološki okvir dijagramatskih praksi omogućuje izrazitiji diskurzivni pomak prema „materijalnosti, vizualnosti i prostornosti izvedbe“. Naglašavajući povijesno-teorijsku i epistemološku dimenziju svog stajališta, Mirčev ulazi u revalorizacijski dijalog s Platonovim i Aristotelovim pogledom na opsis, na vanjsku oblikovnu i opažajnu dimenziju izvedbe, na njezinu hibridnu materijalnost, kojoj su oba filozofa umanjivali značaj. Platon zbog nepouzdanosti osjetilnog iskustva u odnosu na unutarnju logiku, Aristotel zbog podređenosti scenskog spektakla pjesničkoj strukturi.

    Kako autor navodi, istraživanja teatrologinje Irit Degani-Raz koja je objavila članak o rekonstrukciji dijagrama izvedbe u radu Samuela Becketta (Diagrams, Formalism, and Structural Homology in Beckett's Come and Go, 2008.), a zatim i studiju o dijagramatskom razmišljanju u teatru (Spatial Diagrams and Geometrical Reasoning in Theatre, 2021.), za sada predstavljaju iznimku istraživanja dijagramatske prakse u teatrologiji i teoriji izvedbenih umjetnosti. Pristup izvedbenim dijagramima kao formama u povijesnom kretanju, oslanja se uvelike na ikonologiju i „formule patosa“ (Pathosformel) Abyja Warburga, što je na području istraživanja poetike plesa među prvima primijenila Gabriele Brandstetter u knjizi Poetics of Dance (Tanz-Poetik, 2015.).

    Dijagram je filozofski koncept, u studiji osvijetljen povezivanjem povijesno-umjetničkih i književno-teorijskih perspektiva. Središnja je teza te studije, kao što analize odabranih primjera potvrđuju, da dijagram nije samo likovno sredstvo ili grafički prikaz, nego model slikovnog mišljenja koji organizira odnose i stvara sustav simultanog povezivanja ideja. Mirčev naglašava da semiotičar Charles Sanders Peirce u svojoj tripartitnoj shemi znakova dijagram uspoređuje s ikonom, označiteljem zasnovanim na strukturnoj ili relacijskoj sličnosti sa svojim označenim. Autor time posredno zalazi u mehanizam mimesisa kao postupka analognog prevođenja iskustva u spoznajnu strukturu. U tome smislu, performativna dijagramatska praksa o kojoj se raspravlja u studiji odnosi se na izvođenje specifičnog znanja, posredovanog putem teoloških, metafizičkih i ritualnih formula / simbola, koje se ostvaruje u prostorno specifičnim relacijama medijalnosti i tjelesnosti. Studija je podijeljena u tri poglavlja naslovljena Dijagrami izvedbe i poetika kozmološkog prostora, Prijenos afekata između tijela i slika te Prema sociopolitičkim dijagramima.

    S obzirom da su izvedbeni dijagrami široko prisutni u različitim modernim i suvremenim koreografskim praksama, u radovima Rudolfa Labana, Trishe Brown i Williama Forsythea, autor raspravlja o njihovom kapacitetu poetičkog prikazivanja relacija između dijagramatskih činova i izvedbenih činova. U svojoj skici kontinuiteta dijagramatske prakse kao umjetničkog i znanstvenog epistemološkog alata koji se može pratiti od antike do danas, Mirčev dijagrame razmatra putem arhitektonskih shema rimskog arhitekta i teoretičara Vitruvija, književne ilustracije naslovnice drame Dr. Faust (1620.) Christophera Marlowa, crteža na papiru Antonina Artauda, vizualnih materijala plesnih izvedbi (knjižica, postera) i tjelesne izvedbe dijagrama u izvedbi Paradise Now (1968.) Living Theatra te koreografskih tragova pisanih na papiru i crnoj ploči u izvedbi Barbare Matijević (2008.).

    U poglavlju Dijagrami izvedbe i poetika kozmološkog prostora koje donosi uvid u mitsko-ritualnu dimenziju znanja kao i u snažnu vezu između rituala i teatra, ključni primjeri postavljeni u komparativni odnos su model rimskog teatra i grafički prikaz maga na naslovnici drame Doktor Faustus (The Tragical History of the Life and Death of Doctor Faustus, 1588./1592.) renesansnog dramatičara Christophera Marlowea. U analizi tlocrtnog modela rimskog kazališta arhitekta Vitruvija, autora jedinog sačuvanog antičkog djela o teoriji arhitekture Deset knjiga o arhitekturi, koji je imao dalekosežan utjecaj na oblikovanje scenskih prostora renesanse, Mirčev naglašava odjek Platonovog koncepta mikrokozmosa izloženoga u dijalogu Timej. Nadovezujući se na zapažanja povjesničara umjetnosti Davida Summersa koji ističe značaj orijentacije i principe poravnavanja vizualnih i prostornih aksi prema istoku, analiza rekonstruira kozmološki dijagram zodijačkog kruga utkan u arhitektonski i prostorni model. Ikonografsko tumačenje drvoreza na naslovnici Marloweova Doktora Fausta izdanja iz 1620. godine, s prikazom maga koji stoji unutar kruga Zodijaka, držeći čarobnjački štap i otvorenu knjigu u rukama, uspoređuje kozmopoetički odnos prema modelu kazališta kakav opisuje Vitruvije. Reference koje autor iznosi premrežavaju polje između astrologije i teorije arhitekture, što ne govori samo o kulturnoj povijesti teatra, nego i o njegovoj ukorijenjenosti u ritualnim i kozmološkim sustavima mišljenja, što čini polazišnu postavku ove studije.

    O širem planu izvedbenih namjera u prostorima ljudskog vjerovanja i izražavanja govori poglavlje Prijenos afekata između tijela i slika. Povezivanjem dvije studije slučaja, dijagramatskih praksi povjesničara umjetnosti Abyja Warburga i umjetnika Antonina Artauda, Mirčev se odmiče od povijesne i ikonološke analize konceptualnog formata dijagrama prema iskustvu dijagramatskih materijalizacija i prijenosa afekata. Nedovršeni Atlas Mnemosyne, koji je Aby Warburg osmislio 1920-ih godina s namjerom stvaranja opsežne likovne kartografije, zbirka je kolekivnog simboličkog imaginarija čija je svrha mapiranje kretanja i preobrazbi likovnih obrazaca od antike do renesanse. Warburgov projekt usredotočen na transhistorijsko kretanje slikovnih motiva prema ocjeni Sigrid Weigel predstavlja „ikonologiju međuprostora“ (Epistemology of Wandering, Tree and Taxonomy, 2013.), a prema mišljenju Cristophera D. Johnsona (Memory, Metaphor and Any Warburg's Atlas of Images,2012.) pruža „jedinstvenu sinkretičku intuiciju“.

    Primjene Warburga u teatrologiji dotaknuli su se teatrolozi Jan Lazardzig, Viktoria Tkaczyk i Matthias Warstat (Theaterhistoriographie. Eine Einführung, 2012.), a Mirčev upućuje na Warburgovu relevantnost u istraživanjima izvedbe i plesa osobito zbog preispitivanja binarnosti između izvedbe i pamćenja te izoštravanja istraživačkog fokusa za translokalne veze između različitih kultura. Analiza niza magijskih crteža koje je Antonin Artaud crtao, primjenjujući tajna učenja kabale i alkemije od 1937. godine do smrti 1948. godine, otkriva afektivnu dimenziju dijagrama izvedbe, jer predstavlja afektivni izraz utjelovljenih sila koje nadilaze granice reprezentacije. Time se Mirčev nadovezuje na tezu da su dijagrami „semiotički objekti kvazimagijskog karaktera“ Steffena Bogena i Felixa Thürlemanna, zagovornika ideje da nakon slikovnog obrata (iconic turn) slijedi dijagramatski obrat (diagrammatic turn).

    Treće poglavlje naslovljeno Prema sociopolitičkim dijagramima, donosi dva primjera suvremenih koreografskih, dijagramatskih praksi, koje pokazuju kako se dijagram uprizoruje kao utjelovljena izvedba teksta u relaciji prema društvenom i političkom kontekstu. U izvedbi Paradise Now (1968.) kazališne skupine Living Theatre, prikaz tijela ispisanih hebrejskim slovima i dijagramskim shemama, tantričkim simbolima i kineskim heksagramima Yi Jinga, pretvara se u izvedbeni dijagram jer izvođači na pozornici oblikuju slova svojim tijelima („anarchism“, „paradise“). Dijagramski čin koji predstavlja izvedbe pisanja tijelom, a ujedno vizualizira i utjelovljuje konstelacije viševrsnih kulturnih i ezoteričnih simbola kao i sudioničko simboličko utjelovljenje „Istoka“ i „Zapada“, Mirčev tumači kao pokušaj mapiranja i istovremeno kao izvedbu mape puta u raj, ukazujući na odnos između kozmopoetike i politike.

    Drugi primjer u ovom poglavlju jest projekt I Am 1984 (2008.) umjetnice Barbare Matijević i Giuseppea Chica. Performativno predavanje slijedi nit pseudoznanstvenog putovanja u kojemu se povijesne i kulturne činjenice vezane uz 1984. godinu sastaju s kontekstom nastajanja teksta (pri)povijesti i osobnih sjećanja te s kritičkim pogledom na tehnologiju, kapitalizam i popularnu kulturu. Usredotočena na izvođenje shematskog dijagrama na papiru, koreografija poetički povezuje vizualne tragove s pisanjem, govorom i pokretom. Matijević se služi dijagramom kako bi istražila iskustvo temporalnosti, višestrukih paralelizama, izvođenje povijesnog teksta, hipertekstualnih mreža i samoarhiviranja u digitalnom dobu. Oba analizirana primjera stvaraju diskurzivne konfiguracije i estetske uvjete za izazov kapitalističkoj mašini i, kako Mirčev naglašava, pokazuju kako se model kozmopoetičkog dijagrama proširuje i prelazi u kozmopolitički model.

    Dijagram se u Mirčevljevoj studiji pojavljuje kao vizualna formula, ekspresivni instrument i poetički model mišljenja koji izmiče hijerarhijskim i reprezentacijskim strukturama. Naslanjajući se na filozofska promišljanja Deleuzea i Guattarija, autora zaslužnih za afirmaciju suvremenog dijagramskog mišljenja, Mirčev istražuje načine na koje dijagrami mogu destabilizirati dominantne sustave reprezentacije, identifikacije i teritorijalnosti.
    Analogno taktikama kartografiranja i protukartografiranja, izvedbeni dijagrami mogu „mapirati nova područja kolektivnosti i solidarnosti”, otvarajući prostor za preispitivanje ustaljenih obrazaca društvenih odnosa. Time Mirčev izvedbenu dijagramatsku praksu vidi kao potencijal za oblikovanje drukčijih oblika zajedništva.

    © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 12. studenoga 2026.

Piše:

Jasmina
Fučkan