Plesna scena.hr

Arhitektura pada

The Fall, autori Joy Alpuerto Ritter, Hannes Langolf (u Zgrebačkom plesnom centru)

  • The Fall, autori Joy Alpuerto Ritter, Hannes Langolf, foto: Neven Petrović

    Zagrebački plesni centar zaključio je međunarodni program gostovanja u 2026. godini 7. studenoga izvedbom dueta The Fall, koji su koreografirali i izveli međunarodno afirmirani plesni umjetnici Joy Alpuerto Ritter i Hannes Langolf. Joy Alpuerto Ritter završila je školu Die Palucca Hochschule für Tanz u Dresdenu, a svoj je izvedbeni jezik oblikovala kroz balet, suvremeni ples, filipinske tradicijske plesove, hip-hop i voguing. Dugogodišnja je suradnica kompanije Akrama Khana, a međunarodnu je prepoznatljivost kao koreografkinja stekla autorskim solom Babae. Rad Hannesa Langolfa obilježila je dugogodišnja suradnja s kompanijom DV8 Physical Theatre, u kojoj je izveo naslovnu ulogu u predstavi JOHN i djelovao kao umjetnički suradnik, a među ostalim zvučnim imenima autora s kojima je surađivao nalaze se i William Forsythe, Wayne McGregor i Akram Khan.

    U The Fallu njihov susret počinjemo čitati već po tome kako smo smješteni u prostoru. Publika sjedi u elipsi, a prizor se odvija u sredini. Svatko ga gleda s drugog mjesta, pa se i ono što doživljavamo kao prednju ili stražnju stranu prizora mijenja ovisno o tome gdje sjedimo. Već taj raspored daje naslutiti svijet u kojem smjerovi još nisu zadani i u kojem tek treba pronaći uporište. U sredini je nešto, negdje.
    The Fall, autori Joy Alpuerto Ritter, Hannes Langolf, foto: Neven Petrović
    Oboje leže na podu među nasumično razasutim kartonskim kutijama. Prvo što čujemo je glas Joy Alpuerto Ritter, nalik prvom plaču novorođenčeta. Polako se pokreću, zaviruju među kutije i premještaju ih, kao da još ni sami ne znaju što traže i kao da se još ne prepoznaju. (Programska knjižica najavljuje susret dvoje neznanaca u prostoru bez pravila i zajedničkog jezika.) Kad se jedno smjesti u prostoru, drugo mu odgovori pokretom. Ponekad je dovoljno odložiti kutiju na drugo mjesto da se otvori put kojim mu se može prići.

    Kutije kroz izvedbu prelaze od praktičnih funkcija do intimnijih značenja. Od njih nastaju podloge i konstrukcije, a u dodiru s tijelom postaju zaklon, produžetak geste ili način da se izvođač istodobno pokaže i sakrije. Premještaju ih gotovo usput, unutar samog pokreta, i pred nama se neprestano sastavlja i rastavlja taj kartonski krajolik. Ista ih kutija u jednom trenutku razdvaja, u drugom im privlači pažnju, a svaka nova konstrukcija nakratko otvara drugo značenje i atmosferu. Njihovi različiti izvedbeni jezici ulaze u odnos u kojem jedno drugo osjećaju, pokreću, potiču i čuvaju. Ponekad jedno drugome naprave mjesta, ponekad se pridržavaju, a kasnije će se pokušati i spasiti.
    The Fall, autori Joy Alpuerto Ritter, Hannes Langolf, foto: Neven Petrović
    U solističkim dionicama Joy Alpuerto Ritter dominira gesta koja se preobražava dok je još gledamo. Istančanom artikulacijom zahvaća i najmanje prostore tijela. Pokret se najprije jedva nazire, kao da se volumen tijela mijenja iznutra, a zatim se otvori i zahvati prostor oko nje. Umjetnica prekida gestu usred zamaha, zadrži joj napetost ili je preusmjeri u nešto što trenutak ranije nismo mogli predvidjeti. Iz tih preobrazbi nastaje ritmički i dinamički vatromet precizno odmjerenih intenziteta. U tome je za mene i emotivnost njezina plesa. Čas me privuče sitnim pomakom, čas me iznenadi koliko se prostora i snage iz njega može osloboditi. Za to vrijeme Hannes Langolf gradi neboder od kutija i prenosi ga s jedne strane prostora na drugu, održavajući napetost nestabilne vertikale. Primjećujem kako se njegovo tijelo prilagođava u mikropomacima i promjenama mišićne napetosti ne bi li neboder ostao uspravan. Ravnoteža se ipak raspada i konstrukcija se ruši.

    Njihova tijela kroz cijelo trajanje izvedbe upijaju i odbijaju glazbu, izgovoreni tekst i riječi pjesama. Dok se smjenjuju klasične, elektroničke i pop dionice, pokret prelazi od doslovnosti do komentara. Katkad prihvati ritam ili potvrdi riječ, katkad joj proturječi, preuveličava je ili demantira. Riječi duetu služe kao oslonac i onda kad se pokret oslobađa njihovih ograničenja.
    The Fall, autori Joy Alpuerto Ritter, Hannes Langolf, foto: Neven Petrović
    Michel Chion u knjizi Audio-Vision pojam dodane vrijednosti zvuka veže uz način na koji zvuk mijenja ono što vidimo. U The Fallu vrijedi i obrat. Gesta mijenja način na koji čujemo tekst. Iz tih podudaranja i suprotnosti nastaje tjelesna dramaturgija u kojoj pokret, glas i glazba ravnopravno sudjeluju.

    Jedan od glasova pripada govoru koji je William Safire 1969. pripremio za Richarda Nixona u slučaju da Neil Armstrong i Edwin (Buzz) Aldrin ostanu na Mjesecu bez mogućnosti povratka. Bez izgleda za spašavanje, mogli su umrijeti nakon što bi se zalihe kisika polako iscrpile. Safire je napisao riječi kojima bi se svijet od njih oprostio dok su još živi. Govor, na sreću cijelog čovječanstva, nikad nije održan.

    U solističkoj dionici Hannesa Langolfa taj se snimljeni glas usporava, a pokret rasteže govor. Usta se otvaraju, lice se napinje, a grimasa zadržava ono što bi u običnom govoru prošlo u djeliću sekunde. Izgovaranje poprima silinu krika. Joy Alpuerto Ritter zamahuje velikim komadom kartona i pokušava partneru upuhati zrak. On nakratko održi tijelo u napetosti pa opet padne. Ona zamahne još jednom, i još jednom, i još jednom. U tom upornom upuhavanju vidim njezinu volju da ga održi na životu, a u njegovoj reakciji pokušaj da joj odgovori zadnjim atomima snage. U govoru je oproštaj već napisan. Na sceni se još vodi borba za jedan dah.
    The Fall, autori Joy Alpuerto Ritter, Hannes Langolf, foto: Neven Petrović
    U drugom solu Langolf navuče kutiju na glavu. Lice nestaje iz vidokruga i tijelo preuzima svu izražajnost. Uz Creep Radioheada izmjenjuju se naglašene poze, nagle promjene smjera i geste koje djeluju kao da su izvučene iz neke skrivene tjelesne memorije. U toj figuri prepoznajem ekstrovertiranu gestu nekoga tko se istodobno želi pokazati i sakriti. Tijelo se sve snažnije izlaže pogledu, a potreba da bude viđeno ostaje bez odgovora. Pad se tu događa iznutra.

    Njih se dvoje potom ponovno pronalaze u duetu s početka. Iz njega nastaje još jedan kartonski neboder. Najprije ga prenosi ona, zatim on, sve dok se kutije ponovno ne raspu po podu. Dotad je nakon svakog rušenja bilo moguće drukčije posložiti kutije i nastaviti. Ovaj ih put sa žestinom bacaju na hrpu. Iz kutija se podiže dim, kao da u nemoći da izgrade zajednički svijet spaljuju i njegove temelje. Prestaje preslagivanje, a s njim i međusobno prilagođavanje. U smislu prostorne orijentacije o kojoj piše Sara Ahmed, svaki novi raspored kutija mijenja ono prema čemu se tijela mogu usmjeriti i što im postaje dostupno. Izvođači zajedno proizvode uvjete svojeg susreta. Kad uklone kutije, nestaju i uporišta kroz koja su dotad mogli pronalaziti jedno drugo.
    The Fall, autori Joy Alpuerto Ritter, Hannes Langolf, foto: Neven Petrović
    Izvedba Joy Alpuerto Ritter i Hannesa Langolfa iznimna je po jasnoći artikulacije i rasponu ekspresije. Od jedva vidljivih mikropomaka do krika i silovitih dueta, oboje s jednakom preciznošću oblikuju trajanje, ritam i intenzitet geste. Iz te preciznosti proizlazi i emotivna snaga izvedbe, koja se u završnici osjeti u samoj udaljenosti dvaju tijela.

    Ostaju u praznom prostoru, udaljeni jedno od drugoga, svatko u vlastitom tijelu. Na početku su tek trebali pronaći put jedno do drugoga. Sada u njima vidimo onu dvojicu astronauta iz govora koji nikada nije održan. Kao da su, rušeći sve što su izgradili, izgubili i put natrag na Zemlju. Ostaju lebdjeti u nepoznatom, bez vremena, bez koordinata i bez uporišta. Još su dvoje, još su negdje zajedno, prepušteni dubokom svemiru. Hoće li preživjeti?

    © Alexandra Madsen, PLESNA SCENA.hr, 17. studenoga 2026.
    The Fall, autori Joy Alpuerto Ritter, Hannes Langolf, foto: Neven Petrović