Kontrole i otpori
Zagrebački plesni ansambl: Prvo boje / zatim ljudi, autorica Shannon Gillen
-
Zagrebački plesni ansambl je svoju posljednju premijeru (održanu 25. rujna 2026. u Zagrebačkom plesnom centru) povjerio Shannon Gillen, američkoj autorici i umjetničkoj direktorici plesno kazališne kompanije VIM VIGOR koja posljednjih desetak godina zapaženo djeluje na njujorškoj sceni. Naziv kompanije zvuči kao osobno ime i prezime, ali i priziva englesku frazu latinskih korijena „vim and vigor", koja označava svojstvo snažnog vitalizma, energije i entuzijazma. Nomen est omen i sve ono što se pripisuje ovoj američkoj kompaniji naglašeno fizičkog plesnog kazališta autorica Shannon Gillen prenijela je na zagrebački ansambl. Predstava Prvo boje / zatim ljudi donijela je dojmljivu vizualnost, složenu mrežu simboličkih motiva, ali najviše snažnu, virtuoznu izvedbenost iznimno zahtjevne vještine. Brze, složene, vrsno izvedene kombinacije kontaktnog plesa, oslonca, prelaska, zamaha, naskoka, prebačaja, brojne i bogate kombinacije tjelesne suradnje i dijeljenja težine same po sebi su vrlo izazovne i uzbudljive za gledanje. I možda u konačnici, pogotovo u kontekstu domaće scene, preuzimaju preveliku pozornost nauštrb nesumnjive slojevitosti teme i poante djela.
Citiram iz programske najave: „Povezujući stoljeća kontrole nad ženskim tijelima s načinima na koje ljudi upravljaju životinjskim životom, predstava istražuje kako sustavi znanja, zaštite, istraživanja i skrbi često nastaju usporedno s praksama ograničavanja, iskorištavanja i isključivanja.“ Intrigantan prostor crne ogoljene scene u kojem je smješten prozirni, stakleni kavez, na neki način predstavlja kavez u kavezu. A ta dva uzburkana, fatalno povezana prostora koji se međusobno prelijevaju kroz napetu i nevidljivo propusnu opnu, proizvode stalno nove asocijacije koje višestruko funkcioniraju: kao realni, scenski stilizirani prostori – boravišta fizičkih tijela, kao metafora vanjskog i unutarnjeg svijeta, i kao sve ono osjetilno i zaumno, s druge strane ogledala. Već prva scenska slika, uspostavljena nakon par bljeskova ženskog portreta u haljini u tami koji daju slutnju simboličnog rađanja novog ženskog tijela, umnažanja i kontinuiteta sudbine odijevanja haljine, suprotstavlja kombinezonom obezličenu radilicu, čuvaricu, čistačicu i silom zatvorenu princezu.
Ali to je tek početni, snažni okidač za stalne promijene radnji, uloga i odnosa, nizanje dinamičnih kazališnih scena, više dramskih nego lirskih. Pritom se scene odvijaju na više paralelnih planova različitih radnji, supostavljenih i/ili suprotstavljenih. Dva su osnovna: scena ispred i prostor unutar (prozirnog) kaveza čime se, uz dinamičnu koreografiju radnji, neprestanu izmjenu i promjenu odnosa plesačica na sceni kaleidoskopski usložnjavaju informacije i emotivni dojmovi. Primjerice scena s mopovima cijela je priča koja počinje mirnim discipliniranim radom pranja poda, da bi najednom vidjeli uniformiranu skupinu koja vrši nasilje nad jednom izdvojenom (koja postaje nastavak mopa, i s kojom se briše pod); u sljedećem trenutku u prvom planu su na podu žene-mopovi, u drugom planu (u kavezu) žena u crvenoj haljini bespomoćno leži, polako se diže i skriva u srebrnu foliju kojom onda prekriva staklo, dok se u trećem planu dešava borba između one izdvojene s kojom se briše i one koja briše; a onda se prostorom zaigra koreografija konstrukcije prostornih kristala s bridovima od štapova mopa…
Osim zasigurno dominantnog dojma ženskih tema i njihove pozicije u tradicionalnoj društvenoj hijerarhiji, ova plesno kazališna forma primjećuje i bilježi šire fenomene unutar ljudske zajednice kao što je „osjetljiva granica između skrbi i kontrole. Što razlikuje zaštitu od posjedovanja, promatranje od nadzora, skrb od dominacije? Klasificirajući, ograničavajući, njegujući, uzgajajući, proučavajući i upravljajući drugim životima, ljudi istodobno stvaraju predodžbe o vrijednosti, pripadanju i hijerarhiji…“ (iz programske najave).
Šest izvođačica (Katarina Barešić, Lara Kapeloto, Silvija Musić, Dora Sarikaya, Linda Tarnovski i gošća i asistentica koreografkinje Katherine Kiessling koja je zamijenila ozlijeđenu Ivu Katarinčić) čine ravnopravni ansambl mladih žena koje su izvana uniformirane i ujednačene radnim, blijedim kombinezonima ispod kojih se kriju njihove individualnosti – duge ženstvene haljine bez rukava, svaka u svojoj boji. Kombinezoni, simbol kontrole, tijekom izvedbe navlače se i svlače, kao vanjska koža začaranih djevojaka, ovisno o scenskoj epizodi i njezinim sudionicima. Svakako, haljine i boje vežu se uz intenzivne, uglavnom solo ispade otpora, emocije, strasti, kože napete od unutarnjeg vrenja. Izvrsna je ekspresivna izvedba Katherine Kiessling na samom početku kada smo po prvi put suočeni s pozicijom žene u kavezu – laboratoriju, zatvoru ili zaključanoj sobi; nježna ženska figura u haljini boje lavande suočena s pozicijom zatočenice poprima animalne kvalitete pokreta i na trenutak se posve transformira u očajnu i bijesnu životinjicu. Jedna od najdojmljivijih scena je solo Linde Tarnovski. Njezina haljina je crvena i to je već samo po sebi naglasak i motiv koji se, kao fatalna crvena nit, provlači kroz izvedbu. U jednom trenutku ona prima snažan impuls od one izložene zatvorenice, iskru koja pali njezinu unutarnju vatru i ona se počinje dimiti i mora skinuti kombinezon koji je guši i taj gorući ekspresivni ispad tijela iz kojeg se doslovno dimi izveden je iznimno snažno i efektno.
Uz aktivnosti kombinezona vezana je rekvizita: evidencijske liste kontrole, kanta i mop, a radnice imaju i slušalice pa tijekom monotonog posla uče strani jezik. (Dakako da su naizgled obične rečenice koje čujemo preko zvučnika na hrvatskom i talijanskom, u ovom kontekstu vrlo znakovite.) Jedna od njih će, poput čuvarice u Zoološkom vrtu donijeti ribe u kanti, onako kako se donosi za hranjenje morskih lavova, i taj motiv ribe bačene ženi u kavezu, pomalo uznemirujuća slika žene u haljini s ribom u ustima, i daljnje prosipanje riba po podu, priziva sjevernjačke bajke s motivom žene tuljana (selkie) i mitološku simboliku plodnosti, rađanja i obnove života. Ukratko, nemoguće je samo tako racionalno rasplesti transformacije slika, gesta i značenja, boje i ljude koje negdje prepoznajemo, a drugdje slutimo ili samo osjećamo. Sjajna završnica strasnih i buntovnih menada u razigranom plesnom finalu naći će privremeno ili konačno smirenje pod mjesečinom.
Naslov predstave (svjesno ili nesvjesno) početni je citat poznate knjige Kradljivica knjiga australskog pisca Markusa Zusaka. „Prvo boje. Potom ljude. Tako obično vidim stvari. Ili bar pokušavam.“ kaže pripovjedačica Smrt, iscrpljena iskustvom ljudske proizvodnje nasilja i bolnim suosjećanjem ljudske patnje. Negdje u tom ključu dominantnih boja: crne (tame), bijelog (svjetla) i crvene (niti života) istražuje se ljudska proturječnost, vječna tema uvijek novog propitivanja napetosti bivanja kroz odnose ovisnosti, ranjivosti, odgovornosti i moći.
© Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 23. studenoga 2026.
Prvo boje / zatim ljudi
koncept i režija Shannon Gillen
koreografija Shannon Gillen u suradnji s izvođačicama
izvode: Katarina Barešić, Lara Kapeloto, Iva Katarinčić, Silvija Musić, Dora Sarikaya, Linda Tarnovski
asistentica koreografkinje Katherine Kiessling, autor glazbe Marshall Chadbourne, oblikovatelj svjetla Saša Bogojević, kostimografija i scenografija Ana Paulić, izrada scenografije Zdravko Romanić, fotografija Jelena Janković, grafičko oblikovanje Puder (Ana Rako, Goran Raukar), umjetničko vodstvo ZPA Petra Glad Mažar, Petra Valentić, asistentica produkcije Sara Bačani, komunikacije Melden, EL Digital
premijera 25. rujna 2026.
produkcija Zagrebački plesni ansambl
partner Zagrebački plesni centar
uz potporu: Ured za kulturu Grada Zagreba, Ministarstvo kulture i medija RH, Zaklada Kultura nova
Piše:
MajaĐurinović
